Mislila sam da je to dan kao i svaki drugi u školi, ali nije bio. Tog dana sam otkrila nov način na koji se mogu nositi sa svojim osjećajima – onaj pogrešan. Moja prijateljica i ja smo bile na putu prema toaletu i, kako smo otvorile vrata, zamahnuo nas je teški miris alkohola. Čudno, pomislile smo. Nikoga drugog nije bilo, osim nas. Ušle smo unutra i primijetile krvavi komad toaletnog papira ispred jedne kabine.
Tome nismo davale previše pažnje, jer smo znale da starije cure imaju nešto što se zove mjesečnica. Budući da nisam više mogla podnijeti miris alkohola, prijateljici sam rekla da ću otići u drugi toalet na kraju hodnika. Nekoliko minuta kasnije, ugledam prijateljicu s paničnim izrazom lica, histeričnim plakanjem i gotovo hiperventiliranjem, a da nisam razumjela zašto. Tada mi je rekla što je vidjela. Djevojku. Ležala je na podu, bez svijesti. Razbijena boca alkohola. I krv. Curila je niz njenu ruku. Upotrijebila je komad stakla da bi si prerezala zapešće. Odmah smo pozvale pomoć. Sjećam se da su je bolničari odnijeli na bolničkim nosilima, a mi smo otrčale do školske medicinske sestre. Ona nam je rekla nešto kao, ‘samoozljeđivanje’. Što? Nisam razumjela. Kako bi to netko mogao sebi napraviti? Zašto? Imala sam samo 10 godina.
Bio je to kao vapaj za pomoć, u praznoj prostoriji
Nakon otprilike 6 godina poslije, ja sam postala ta djevojka iz toaleta. Nikad nisam mislila da ću dostići tu razinu očaja. No, depresija i anksioznost, uzrokovane mojim poremećajima prehrane, vodile su me natrag u taj isti toalet, ovaj put sa žiletom u ruci. Bilo je to najsigurnije mjesto za mene da sve iz sebe pustim, a u biti, sve sam puštala na sebe. To je bilo mjesto gdje sam se na trenutak mogla sakriti od vanjskog svijeta, sakriti svoju ružnoću, svoju bezvrijednost, ništavilo i suze. Bio je to kao vapaj za pomoć, u praznoj prostoriji.
Ono što je počelo kao povremeni način oslobađanja svih osjećaja koje sam se prisilila zatvoriti unutar sebe, pretvorilo se u ovisnost. Od jednom, do nekoliko puta na dan, bila sam vrijedna te boli koju sam si nanijela, jer sam o sebi mislila kao o najgoroj osobi, koja nikada nije dovoljna za nekoga ili nešto. Što sam više pokušavala biti savršena, to sam se više nedostojna, beznadna i ružna osjećala. Nisam to više mogla podnijeti. Bila sam zarobljena u bijedi svojih prehrambenih poremećaja i rezanje je postalo privremeni popravak.
Na trenutak sam se osjećala opušteno. Fokusiranje na fizičku bol i curenje krvi niz moje zapešće davalo mi je odmor od vrištanja glasova u mojoj glavi. Opuštanje je doseglo svoju visinu, a ja sam postala ovisna. Davalo mi je odmor, ali ne i trajni mir. Što sam se više rezala, to sam više osjećala kao da to želim i moram. Konačno, na kraju sam shvatila da sam izgubila kontrolu, ali bilo je kasno. Bila sam zarobljena.
Kod ovisnosti samoozljeđivanja ne postoji brz popravak
Borila sam se s tom ovisnošću dugo i dan-danas se još uvijek borim. Kod ovisnosti samoozljeđivanja ne postoji brz popravak, kao ni za bilo koju drugu ovisnost. Ipak, kušnje i sjećanje na osjećaj opuštenosti nakon što bih se rezala, nekako su utisnuti u moj mozak. Iako sam pronašla načine kako se nositi s time i ostati ‘trijezna’, kušnje neće nestati. Ima dana kada se želim pretvarati da nisam ta djevojka, jer je tako lakše. Biti na oprezu sa samom sobom cijelo vrijeme je naporno, ali znam da ako se ne suočim sa sobom, ova bitka će uništiti moj život zauvijek.
Postoji Nada
Možda zvuči strašno, ali postoji nešto veće od toga. Netko veći od moje ovisnosti. POSTOJI NADA i ja sam ju našla onoga dana kada sam upoznala Isusa. Naučio me da sam Božja fenomenalna kćer i princeza. Naučio me o Očevoj beskrajnoj ljubavi prema meni, Njegovom milosrđu i spasiteljskoj milosti. Blagoslovljena sam preko svake mjere, jer znam, ne samo razumom nego i srcem, da sam stvorena za nešto veličanstveno, a ne za bijedu. Da sam stvorena da živim a ne da samo preživljavam. Njegova milost je zaslužna da se ne predajem očaju i da se borim protiv ovoga i po Njegovoj milosti ću ovo pobijediti i dati Mu slavu kroz sve ovo, jer jednog dana ću pokazati svoje ožiljke, tako da i drugi vide da postoji lijek.
Made in His Image
Prevela: Anja Gregov
Foto: Pixabay
