Potraga za ispunjenjem naših brojnih čežnji je ono što ljude vodi kroz život u jednom ili drugom smjeru. Živimo u vremenu kojim vlada uvjerenje da je život kratak i trebamo ispuniti te čežnje na bilo koji način. Takav mentalitet ljude vodi u pogrešnom smjeru od stvarnog ispunjenja i umjesto toga ih vodi ugrožavanju samih sebe. Ljudi se nađu u zabludi; osjećaju se prazni, ožalošćeni, nevažni, zanemareni i ogorčeni. Gdje bismo, onda, trebali tražiti kako bismo pronašli istinsko ispunjenje svih naših čežnji? Pronalazimo naše ispunjenje u Kristu i zapravo shvaćamo da na naše čežnje odgovara sedam sakramenata koje Crkva nudi svojim članovima.
Pročitajte kako svaki od sedam sakramenata ispunjava posebnu duboku čežnju srca!
Sakrament krštenja: čežnja za pripadanjem
Jedna od čežnji koja je najčešća u svijetu je čežnja pripadanja. Od najranijih godina nalazimo se uhvaćeni u vrtlog društvenog života koji se stalno mijenja. Sviđamo li se drugima? Jesmo li prihvaćeni? Jesmo li poznati? Većina ljudi se s godinama navikne na to tko su i sve manje postaju usmjereni na stvari kao što je popularnost, ali usprkos tome čežnja za pripadanjem ostaje. Zašto? Što je tako moćno u toj ideji pripadanja da ostaje čežnja koja nadilazi onu mladenačku čežnju za uklapanjem?
Istina iza ove čežnje je ta da čeznemo pripadati nečemu većem od nas samih. Potraga za nečim većim može odvesti ljude na neka opasna mjesta, ali na kraju krajeva ta čežnja je dio nas koji žudi za vezom s Bogom i društvom s njegovim narodom. Što nam je, dakle, Bog dao da bi ispunilo čežnju za pripadanjem? Sakrament krštenja. Primamo Duha Svetoga kroz svoje krštenje i shvaćamo da pripadamo Bogu i da smo članovi njegove sveopće Crkve.
Sakrament pomirenja: čežnja za mirom
Još jedna nadmoćna čežnja koju doživljavamo usred nevjerojatne i neograničene količine kaosa u svijetu i našim životima je čežnja za mirom. Okruženi smo bukom, bilo na ekranima, na ulicama ili jednostavno u našim glavama. Ova ili ona vrsta buke je neizbježna. Druga razina buke koja muči pojedince je buka vlastitih pogrešaka. Većina ljudi želi živjeti dobre živote, ali previše je grijeha i patnje koja nas sve okružuje i zbog koje se ispravni putovi čine užima. Krivnja zbog prošlosti nas proganja, a tjeskoba zbog budućnosti nam se ruga.
Čežnja za mirom nikada nije bila veća i nikada je nije bilo teže postići. Pa kako je onda postižemo? Pomoću sakramenta pomirenja. Dok se pripremamo za ispovijed i ulazimo u ispovjedaonicu, rika buke krivnje i tjeskobe može narasti, ali čim ispovjedimo svoje grijehe i dobijemo odrješenje i pomirenje s Bogom, ona će prestati i imat ćemo mir. Jednostavno nema drugog načina da istinski pronađemo mir, nego da pronađemo sebe kao jedno s Bogom.
Sakrament Euharistije: čežnja da budemo nahranjeni
Neke čežnje koje guraju ljude su više od obične čežnje… one su potrebe. Takva je potreba za hranom. Ljudi trebaju hranu, ali potreba za hranom tako često postane iskrivljena i pretvori se u čežnju. U ovom svijetu hedonizma, okruženi smo hranom koja je napravljena s isključivom svrhom zadovoljenja. Ona ima vrlo malu ili uopće nema sposobnost hraniti nas i održavati. Ona je pokušaj da ispuni naše čežnje, da budemo ispunjeni nečim što će nas zaista zadovoljiti. Ali je li to ono zadovoljstvo koje zaista tražimo i što je to što će zapravo ispuniti ovu čežnju?
Sakrament euharistije. Čežnja koju pokušavamo zadovoljiti dok smo zauzeti punjenjem samih sebe hranom i užitkom kao stilom života jest čežnja da budemo ispunjeni Isusom. Bog nam je dao ovaj nevjerojatan dar u obliku sakramenta svete euharistije i doslovno možemo biti ispunjeni tijelom, krvlju, dušom i božanstvom Isusa Krista. Kada to znamo, čim drugim možemo iskreno reći da čeznemo biti nahranjeni?
Sakrament potvrde: čežnja za vodstvom
Ako posjetite bilo koju knjižaru, pronaći ćete dokaze još jedne snažne čežnje koju ljudi imaju, čežnje za vodstvom. Police s knjigama o samopomoći pucaju po šavovima od različitih metoda kako biti vođen. Potreba za time da budemo vođeni je tako velika da ljudi kupuju knjigu za knjigom kako bi pronašli „pravi put“. Ljudi se okreću knjigama, časopisima, roditeljima, učiteljima, savjetnicima, životnim trenerima, svećenicima, prijateljima, Facebooku… Niti jedna od ovih stvari nije sama po sebi loša. Potreba za time da budemo vođeni je toliko snažna da nas čežnja može voditi do manje idealnih izvora vodstva. Koji je dakle posljednji izvor vodstva za naše živote i kako ga pronalazimo?
Sakrament potvrde. Po drugi put u životu katolika, potvrda označava povoljan trenutak primanja Duha Svetoga. Krizmanici odlučuju dopustiti mu da djeluje kroz njih i da ih vodi u njihovim životima. Tko može biti bolji vođa našega života od Boga? Odgovor je jednostavan… nitko.
Sakrament svetoga reda: čežnja za vođenjem
Što s ljudima koji su napisali knjige za samopomoć koje smo gore spomenuli? I s onima koji vole kada ljudi traže njihov savjet pa mogu ponuditi vođenje? Čežnja za vodstvom je svakako snažna čežnja kao što je i čežnja za vođenjem. Ljudi žele pomoći drugima i žele pomoći ljudima s njihovim jedinstvenim znanjem i iskustvom. To je prekrasna čežnja. Pa kako to mogu postići? Pišući knjige ili članke koji su namjenjeni da pomognu usmjeravati čitatelje, dijeleći nadahnjujuće sadržaje na Facebooku kako bi ohrabrili prijatelje i obitelj, dozvoljavajući samima sebi da budu otvoreni i iskreni sa svima kako bi drugi mogli učiti iz njihovih života i iskustava ili učeći kako bi bili učitelji ili savjetnici? Svakako!
Sve su ovo djelotvorni i prekrasni načini za ispunjavanje čežnje za vođenjem drugih. Za muškarce koji čeznu voditi druge prema smislu života iznad svega drugoga, Bog je ustanovio sakrament svetoga reda. Biskupi, svećenici i đakoni Katoličke Crkve primaju sakrament. Čineći tako, dopuštaju sebi da ih Bog koristi kako bi vodio poput pastira svoj narod prema sebi i prema nebu.
Sakrament bolesničkog pomazanja: čežnja za snagom
Još jedna čežnja čiju nadmoć nije teško utvrditi je čežnja za snagom. Listajući časopise, pregledavajući Facebook, gledajući televizor, čak i vozeći se pokraj kvartovske teretane prepune ljudi uviđamo jasno da mnogi ljudi čeznu za snagom. Premda, ne čeznemo samo za tjelesnom snagom. Čeznemo, također, za snagom duha. Pričamo o ljudima koji se hrabro bore protiv bolesti, vojnicima koji se vraćaju kući iz rata izranjeni, ali ne slomljeni, ženama koje postaju direktorice tvrtki i voditeljice nacija usprkos svim izgledima i drugim sličnim pričama koje se šire preko društvenih mreža poput požara i koje se smatraju simbolom nadahnuća za druge.
Ove su priče zaista nadahnujuće i svakako prikazuju snagu u najboljem izdanju. Ipak, niti jedna od njih ne daje odgovor na pitanje kako su ljudi sposobni pronaći takvu snagu. Svi znamo da, čak i ako to nismo još sami doživjeli, u budućnosti bi mogla doći vremena kada ćemo se morati suočiti s jednim od ovih neočekivanih izazova. Nadamo se da ćemo tada moći, kao i toliki drugi, pokazati snagu.
Gdje nas, dakle, ova čežnja za snagom vodi, posebno tijekom teških razdoblja naših života? Sakramentu bolesničkog pomazanja. Ovaj sakrament nam daje posebnu milost koja nas osnažuje i pomaže nam potpuno prigrliti Božju volju za naše živote. Omogućuje nam da živimo kroz iskušenja i patnje s nadom i milošću.
Sakrament ženidbe: čežnja da volimo i budemo voljeni
Čežnja koja, čini se, vlada nad svim drugim čežnjama u današnjem svijetu je jednostavna i složena u isti tren. Ljubav. Čežnja da volimo i budemo voljeni je jedan od najvećih čimbenika koji stoji iza svake životne odluke. Ljudi traže svom snagom trajnu, održivu ljubav. Čini se da je nije nimalo jednostavno naći. Čežnja za ljubavlju može, i često vodi ljude u ponore nezdravih ponašanja u potrazi za njezinim ispunjavanjem.
Postoji mnogo različitih načina za voljeti i biti voljen. Jedan poseban način kojeg većina ljudi želi je bračno sjedinjenje. Njihova čežnja da vole je tako velika da su spremni dati sebe na najintimniji mogući način samo da bi osjetili tu povezanost za kojom čeznu. Dozovljavaju samima sebi biti iskorišteni na najintimniji način kako bi ispunili tu čežnju.
U sakramentu ženidbe možemo pronaći istinsko ispunjenje te čežnje. Božji naum za brak je takav da, kada ga se ispravno slijedi, ima potencijal ispuniti našu neprestanu čežnju za ljubavlju na način na koji malo što drugo može.
Jedini tko može u potpunosti ispuniti ove duboko ukorjenjene čežnje je Isus kojeg primamo preko sakramenata
Mnogi ljudi misle da je čežnja za ljubavlju uglavnom romantična vrsta čežnje. Premda je romantična čežnja za ljubavlju važna, čežnja za ljubavlju koja je tako duboko utkana u središte našeg bića ne može se ispuniti čak niti u braku. Jedini tko može ispuniti ovu duboko ukorjenjenu čežnju je Isus. Njegova žrtva za nas na križu jedini je dokaz koji će nam ikada trebati da smo voljeni. Kada ga prigrlimo i dozvolimo da njegova ljubav vlada nama to nas čini sposobnim istinski voljeti druge na nesebičan način i žrtvujući se. Poznavajući Njega i voleći Njega vidimo da smo sposobni ispuniti tu urođenu potrebu da volimo i budemo voljeni. Obzirom da je ljubav u središtu onoga tko smo mi kao ljudi i tko je Bog kao naš stvoritelj, onda jedino ima smisla da će nam Bog dati sredstva za ispunjenje želje za njom.
Sve naše čežnje stapaju se u jednu – onu za Bogom, a djelomično je ispunjavamo uz pomoć sakramenata
Ljubav je zapravo toliko važna da možemo tvrditi kako nas sve čežnje koje osjećamo vode natrag našoj čežnji za ljubavlju. Svaki sakrament ispunja neku našu čežnju. Svaki sakrament je sastavni dio načina koji nam je Bog namijenio da pronađemo ljubav za kojom toliko čeznemo. Bog nam je dao dar njegova jedinoga Sina u kojem je najveći čin ljubavi ikada. Ustanovio je Crkvu i osigurao nam sakramente kao način ispunjenja naših čežnji koji nam pomaže rasti i približiti se njemu. On je Bog. On je Ljubav. Naravno da nam je pružio put – kroz njegovu jednu, svetu, Katoličku i apostolsku Crkvu – koji ispunjava naše čežnje. Po tom putu hodimo bliže njemu. Hodamo kroz ovaj svijet na način koji se njemu sviđa, koji će nas dovesti bliže vječnosti u raju s njim.
Melissa Flenn – Catholic Link
Prevela: Katarina Zarinkijević
Foto: Geekatolik
