Lako je pričati kada prođe. O mišićima iza trčanja, o suncu nakon kiše, o završenim svjedodžbama. Ali, dok ispit još tinja, ili još više, dok bitka još bukti, dok nas razlama, dok njezin bijes čini se oduzima ono najljepše u nama, treba nekako slutiti, treba vjerovati, treba se nasloniti i, izdišući, predati se. Makar nikako ne vjerujući, povjerovati. Makar ne osjećajući, izgovoriti na glas ono nemoguće.
Sotoni je glavna misija razoriti brak
Da, i u sasvim normalnom braku postoje velike napasti. Brak je svetinja i baš stoga sotoni je glavna misija razoriti ga. Zato nas ponekad neodoljivo navodi na grijeh neargumentiranog nepoštivanja supružnika. Zato nas katkad tako sigurno, ulazeći kroz naše misli, silno uvjerava u laž da ti muž nije onaj pravi, da je lagao kad je rekao da si mu samo ti jedina. Uvjerava te u kojekakve protivštine između vas dvoje: da su jake za slomiti čovjeka, za posustati, za izgorjeti do kraja. Poput svijeće kad joj nestane fitilj.
Zar je Bog stvarajući brak to tako zamislio?
Mogla ga je početi mrziti. Kao da je namjerno provocira, gleda u svaku njenu pogrešku i ponavlja je naglas. Gleda u njezin pad i naglašava ga uspješno opravdavajući svoje pogreške.
Njezina je ljubav povukla granicu, a granica je bila ta njegova jučerašnja rečenica. Nekad poželi da se odmore jedan od drugog. Zar je Bog stvarajući brak to tako zamislio? Baš ovakvo međusobno glodanje? Što bi trebala s ovim mislima? Ugasiti mozak? Zaboraviti? Prestati postojati da on vidi koliko bi nedostajala njezina prisutnost? Počiniti sebi nažao kako bi mu dokazala? Žaliti se, žaliti… oplakivati sebe i ovakav odnos?
Stajala je rukama podupirući se o radnu ploču svoje kuhinje i tiho jecala. Svađala se sama sa sobom u mislima i baš teško popuštala. A onda joj je sinulo: „Bože što ti želiš od mene ovakve? Samo patnju? Muku? Zašto si mi ovo dopustio?…”, izgovarala je, prepirala se, počela tražiti odgovor u molitvi koja je više nalikovala na svađu.
Bog je šutio.
„Gdje si sada kada sam ovako jadna? Pomozi mi. Ne ostavljaj me.”
Suze su polako nizale oslobođenje, a onda se naslonila koljenima uz prvu ladicu u kojoj su stajale plastične zdjelice i polako je padala, izgovarala, plakala, padala, napokon pala na Njegov dlan i rekla: „Opraštam. I dalje vjerna…” Najednom je nestao vrtlog. Ostala je samo ona i srce. Bez suvišnih misli. Bez vratolomija. Ostala je kao pobjednica. S Bogom.
Kada prođe, gotovo se ni ne sjećaš u čemu je bila tolika protivština
Lako je popričati kada prođe. A kada prođe, gotovo se ni ne sjećaš u čemu je bila tolika protivština. Koji su ono argumenti valjali naše duše jednu protiv druge.
Treba voljeti i kada ne osjećaš
Treba voljeti i kada ne osjećaš. Trebalo bi odlučno, baš u trenutku kada više ne možeš zaustavljati šutnjom eksploziju ljutnje, skupiti svu onu jadnu volju i kroz zube ponoviti: …i poštovat ću te…. Treba, i kada ne vjerujemo, i kada nam sotona podvaljuje sumnje o dobrim namjerama onoga drugoga, izgovoriti: …u dobru i u zlu… Jer baš tada, možda kao nikad prije, neće postojati prilika da ga ljubiš i poštuješ i u zlu. Pokušaj, sestrice moja, makar ti misli ne dozvoljavale, baš tada i baš na glas.
I nasmij se! Na silu. Makar i lažno. Izmisli još neko omiljeno jelo i podvali mu ljubav kad ti se čini da nećeš više moći poštovati tog svoga od krvi i mesa.
A kada zaspe dan i kada zaspe kušnja, bit ćeš radosna! Bit ćeš presretna! Bit ćeš pobjednica! Jer kada se izbrišu sve one sotonine podvale i argumenti od sapunice koji se u prostoru tvojih misli roje kao laži protiv tvoga muža i tvoga braka, bit ćeš presretna jer si izdržala. Jer si unatoč odsutnosti svih osjećaja, svojom voljom uspjela izgovoriti: …obećavam ti vjernost u dobru i u zlu. Bit ćeš, sestrice moja, junakinja!
Stavi oklop vjere kada za to dođe vrijeme
Samo stavi oklop vjere kada za to dođe vrijeme. I istrpi te strelice zloga što napadaju po tvojoj glavi dok ne prođu. Ne ulazi sa sotonom u raspravu. Ostavi sotonu neka samo pršti, a ti radi suprotno. Kad te želi rastužiti, nasmij se. Kada ti želi podvaliti samosažaljenje, izreci na glas zahvalu Bogu za obitelj i muža kojeg ti je dao. Kad ti podmeće nogu optuživanjem, skupi svu hrabrost u zapešće i krikni svim svojim glasom: Opraštam.
I bit ćeš pobjednica, i sačuvat ćeš ono blago povjereno u glinenim posudama baš tebi od neba.
Kada nas sotona napastuje protiv muža, njegove nam smicalice mogu pomoći da porastemo u svetosti
Jer kada nas sotona napastuje, te nam njegove smicalice zapravo mogu pomoći da porastemo u svetosti. Da porastemo u onoj čistoj ljubavi prema svom mužu, čak i kada smo lišeni osjećaja ljubavi. Čak i kada nam sotona podvaljuje da svog bračnog druga vidimo samo u lošem svjetlu. Snaga molitve i Božje zaštite može ojačati našu volju da ljubimo i onda kada ništa lijepoga više ne možemo primijetiti na bližnjemu. Kada su naše oči zasjenjene negativnim pogledom.
Baš ti možeš postati Božji div ustrajnosti! A to se postaje samo korak po korak i samo držeći se čvrsto uz Božje skute. Ako i padneš, ustani žurno i idi naprijed!
Hrabro sestrice, i u teškim situacijama, u kojima te sotonine zamke udaljuju od tvog izabranika, znaj da te tvoj dobri Bog ljubi neizmjerno!
Hrabro, nasloni se na Njegov dlan i hodi u svjetlosti!
Budi svjetionik, budi ona uljanica u rukama mudre djevice koja je dočekala svog Zaručnika.
Iz knjige Meditacije o pripravi na posvetu Isusu Kristu po Mariji, p. Miljenko Sušac:
Iako se napast zavodnički nameće našoj duši kao grijeh, ona sama nije grijeh. Samo s našim pristankom to postaje. Napast je zlo koje nam se nudi kao prividno dobro. Grešnost se sastoji u pristanku volje. Ali ima i pozitivna strana napasti… Svetačka tradicija drži da su napasti, iako mučne, često i korisne jer nas ponizuju, čiste i iz njih izvlačimo pouku pošto ne znamo od kuda dolaze naše mogućnosti, a napast nam pokazuje što smo.
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: Pexels
Ako prolazite razdoblje kušnji u svom braku, možda će vas zanimati što ova autorica još kaže o tome:
- Svojim ranama tekao je kapljice ispisane mojim grijesima
- Treba mi utjeha, dragi
- Kako preživjeti PMS?
