Sveta Margareta Kortonska je pokornica koja je dio života provela u priležništvu. Danas nosi naziv „druga Magdalena“. O njenom životu prije obraćenja pročitajte u prvom dijelu njenog životopisa. Evo što se dogodilo nakon što je ljubavnika našla umorenog u šumi…
Odlučila se vratiti ocu i zatražiti njegov oprost
Iako je dvorac i dalje mogao biti njezin dom, nije htjela ostati u njemu ni trenutak dulje. Ali gdje je mogla otići? Postojalo je samo jedno utočište koje je poznavala, samo jedna osoba na svijetu koja bi se mogla sažaliti nad njom. Iako je kuća njenog oca bila osramoćena u očima cijelog sela zbog svega što je učinila i iako je starac svih ovih godina bio posramljen zbog njenih postupaka, još uvijek je postojala uspomena na dobrotu i ljubav koju joj je on uvijek pokazivao.
Istina je da je ponekad bio ljut, posebice kad su ga drugi pokušali okrenuti protiv nje, ali na kraju, kad god bi otišla k njemu, oprostio bi joj i primio je natrag. Ustala bi i otišla k ocu i zamolila bi ga da joj još jednom oprosti. Ovaj put u svom je srcu znala da je iskrena.. Obučena, držeći dijete u naručju, ne obazirući se na scenu koju je napravila, napustila je dvorac, prešla preko grebena i niz dolinu u Laviano. Došla je do očeve kolibe, našla ga unutra samoga i pala pred njegove noge, priznajući svoju krivnju, moleći ga u suzama da joj ponovno pruži zaklon.
Margareta Kortonska znala je da grijesi prošlosti moraju biti iskupljeni
Starac je lako prepoznao svoju kćer. Godine odsutnosti, fina odjeća koju je nosila, duge godine koje su na neki način samo produbile upečatljive crte njezina lijepog lica iz njegovog srca nisu mogle oduzeti sliku djeteta na koje je nekada bio tako ponosan.
Oprostiti je bilo lako, bilo je lako pronaći razloga u izobilju. Da je nije razmazio u ranijoj dobi, možda nikad ne bi pala. Da je dom stvorio kao zadovoljnije mjesto za dijete koje žudi, možda nikad ne bi otišla. Da je bio pažljiviji čuvar, da ju je štitio od onih koji su je davno namamili na zle putove, ona nikada ne bi odlutala tako daleko, nikad ne bi osramotila njega i sebe. Pokajala se, željela se iskupiti, dokazala je to odricanjem, pokazala je da ga voli i da mu vjeruje, a on joj mora pružiti priliku da se oporavi. Ako joj on to ne pružio, tko će drugi?
Tako se starac svađao sa sobom i nakon nekog vremena prevagnula je njegova savjest. Primio je natrag Margaretu s djetetom. Ako će mirno živjeti kod kuće, prošlost bi mogla biti zaboravljena. Ali to nije bilo u Margaretinoj prirodi. Nije željela da prošlost bude zaboravljena, ona je morala biti iskupljena. Učinila je veliko zlo, napravila je veliki skandal, morala je dokazati Bogu i ljudima da je raskrstila s prošlosti i da se htjela iskupiti.
Njen duh borbe protiv grijeha javnom pokorom bio je u zraku. Dominikanski i franjevački misionari su to propovijedali, neki u njezinu susjedstvu su to doveli do opasnih ekstrema. Margareta je svima u susjedstvu pokazivala da nije izbjegavala sramotu koju je napravila.
Njezina potreba za javnom pokorom probudila je gnjev ukućana
Svaki put kad bi se pojavila u crkvi, bilo je to s užetom pokore oko struka. Klečala bi na vratima crkve da svi mogu proći pokraj nje i prezirati je. Budući da joj to nije donijelo prezir koji je željela, jednog dana, kada su se ljudi okupili na misi, ustala je i pred čitavom zajednicom javno priznala grijeh svoga života.
Ali to nije zadovoljilo njenog starog oca. Nadao se da će biti tiha i pustiti da skandal prođe. Umjesto toga ona je održavala sjećanje na to živim. Očekivao je da će uskoro sve biti zaboravljeno, umjesto toga napravila je od sebe predstavu. U vrlo kratkom vremenu njegovo se ponašanje prema njoj promijenilo. Oprost se pretvorio u gnjev, gnjev u ogorčenost, ogorčenost u nešto nalik mržnji.
Osim toga u kući se nalazila još jedna osoba na koju je trebalo računati, maćeha koja od svog prvog dolaska tamo nikad nije bila Margaretina prijateljica. Ona je podnijela njen povratak jer u tom trenutku starcu se nije smjelo proturječiti, ali je dočekala svoje vrijeme. Sad kada se pokolebao, izvukla je oružje. Krijući to od muža, a Margareti u lice nije oklijevala upotrijebiti svaki argument koji je imala. Ta se bestidnica koja ih je osramotila pred očima cijelog sela, usudila prijeći njen besprijekoran prag i to s prtljagom – djetetom u naručju.
Koliko je često dok je bila djevojčica bila upozorena gdje će je odvesti njen nesmotreni život! Kad je otišla, unatoč svem žaljenju, jasno joj je rečeno kakav će biti njezin kraj. Sve te godine ona je nastavila, nikad ne popuštajući, nikad im ne dajući znak priznanja, znajući vrlo dobro sramotu koju im je donijela dok je uživala u luksuzu i lagodnom životu. Dakle, neka prihvati posljedice. Ta je kuća bila dovoljno posramljena, nije smjela više biti osramoćena držeći takvo stvorenje pod svojim krovom!
Margareta Kortonska postala je izopćenica s djetetom
Jednog dana kad je svađa došla do vrhunca, Margaretu i njezino dijete su bez riječi sažaljenja izbacili van. Ako je htjela vršiti pokoru, neka ode i pridruži se fanatičnim flagelantima koji su od sebe izvodili predstavu ne tako daleko.
Margareta je stajala na ulici kao beskućnik osuđena od svojih, izopćenica. Ljudi u gradu su gledali i nisu činili ništa, nije bila jedna od onih kojima je bilo mudro ili sigurno pokazati sažaljenje, a kamoli da je odvedu u svoj dom. Margareta je to znala. Budući da ju je vlastiti otac odbacio, mogla se i nekome drugome ne svidjeti. Mogla je samo sakriti glavu od srama i pronaći utočište u usamljenosti na otvorenoj cesti. Ali što bi onda dalje trebala činiti? Jer ona nije morala brinuti samo o sebi, tu je bilo i njeno dijete u naručju.
Dok je sjedila pod drvetom i gledala daleko od Laviana, oči su joj vrludale po grebenu na kojem je stajao Montepulciano. Preko tog grebena bio je svijetli, luksuzni svijet koji je napustila, svijet bez brige gdje je mogla pregaziti skandal nogama i živjeti kao kraljica. Tamo je imala prijatelje koji su je voljeli, bogate prijatelje koji su odobravali njezin život, siromašne prijatelje koji su joj bili dužni zbog milostinje koju im je dala.
U dvorcu je još uvijek bilo bogatstva i luksuza koji su je čekali pa čak i nekakav mir. Da se barem može njima vratiti! Osim toga, što je dobroga mogla napraviti iz dvorca! Sad je bila slobodna, mogla se pokajati u tišini i odvojena, s bogatstvom koje joj je bilo na raspolaganju mogla je još više pomoći siromašnima. Budući da je odlučila promijeniti svoj život, zar ne bi to mogla najbolje ostvariti tamo, daleko od pogleda muškaraca?
Usamljeni sat ispod stabla
S druge strane, što je radila ovdje? Pokušala se pokajati i svi njezini napori doveli su samo do ovoga. Ona je bila beskućnik, izopćenik na cesti pred cijelim svijetom kako bi je mogli gledati dok su prolazili pokraj nje. Među njezinim bližnjima, na kraju čak i da su joj oprostili i primili je natrag, ona više nikada ne bi mogla biti ista. Tada je počela dublje razmišljati. Do tada je dobro poznavala sebe. Je li željela da stvari opet budu iste?
U Lavianu, među poznatim okruženjem koje je već odavno prerasla, među seljacima i radnicima koje je ostavila u prošlosti, nije li postojala mogućnost da će se vrlo vjerojatno vratiti prijašnja dosada, još teže sada kad je poznavala užitke slobode? Neće li se vratiti stare kušnje, nisu li se već vratile, nisu li bile s njom cijelo vrijeme i sa svim dobrim namjerama je li bila sigurna da će moći odolijevati kušnjama? Tada bi njeno novo stanje bilo gore nego prijašnje.
Koliko je bolje bilo biti razborit, iskoristiti priliku koja je bila ponuđena, možda iskoristiti za dobro sredstva i darove koje je dosad koristila samo za zlo? Tako, odmarajući se pod stablom u svojoj bijedi, nad Margaretu se nadvila velika čežnja da se s pokajanjem s kojim je sve pošlo naopako vrati u stari život gdje je sve bilo dobro. Nadala se da će nadalje ići na bolje, da će riješiti svoje probleme jednom zauvijek na jedini način koji joj se činio otvorenim. Taj usamljeni sat ispod stabla bio je kritični sat njezina života.
Cortona i samostan franjevaca, mjesto po kojem je dobila ime Margareta Kortonska
Srećom za nju, i za mnoge koji su došli nakon nje, Margareta je preživjela. “Stavio sam te kao goruće svjetlo,” rekao joj je Gospodin kasnije, “da prosvijetliš one koji sjede u tami. Postavio sam te kao primjer grešnicima da u tebi gledaju kako moja milost čeka grešnika koji se želi pokajati jer kao što sam bio milostiv prema tebi, tako ću biti milostiv i prema njima.”
Odavno se odlučila i sada se više nije željela vratiti natrag. Protresla se i ustala da ode, ali gdje? Cesta kojom je išla vodila je u Cortonu, kao da joj je glas u njoj govorio da ode tamo. Sjetila se da je u Cortoni bio samostan franjevaca. Bio je poznat po cijeloj zemlji. Brat Elias ga je sagradio i ondje je živio i umro. Znala je da su fratri svugdje opisivani kao prijatelji grešnika. Mogla bi otići k njima, možda bi se sažalili nad njom i pronašli joj sklonište, ali nije bila sigurna. Mogli bi je dobro poznavati jer je ona već dugo bila glavna tema o kojoj se govorilo u okrugu, čak i do daleke Cortone.
Nije li bilo previše za očekivati da će franjevci tako lako povjerovati u iznenadno i potpuno obraćenje? Ipak svejedno je mogla samo pokušati. U najgorem slučaju mogla je, opet iznova, biti bačena na ulicu, a to bi bilo izdržljivije od ponašanja koje je upravo doživjela u Lavianu.
Njezini su strahovi bili pogrešni. Margareta je pokucala na vrata samostana, a fratri je nisu odbili. Sažalili su se nad njom. Ipak su prihvatili njezinu priču, kao što je bilo i za očekivati, s oprezom. Napravila je životnu ispovijed sa tolikom bujicom suza da su oni koji su svjedočili tome bili ganuti. Odlučeno je da je Margareta, barem do sada, bila iskrena i bezopasna i pronašli su joj dom.
Predanost pokorničkom životu
Postavili su je da bude zadužena za dvije nadzornice grada koje su svoja skromna sredstva trošile na pomaganje teškim slučajevima i koje su se obvezale da će se brinuti za nju. Pod njihovim krovom počela je ozbiljno živjeti pokornički život.
Margareta nije mogla raditi stvari na pola. Kad je odlučila griješiti, prkosila je svijetu u svom grijehu, sada kad je htjela činiti pokoru, jednako tako prkosila je onome što bi ljudi mogli misliti ili reći. Uživala je u bogatoj odjeći i draguljima, a od tada, koliko su joj dopustili njezini prijatelji, nosila je dronjke. Spavala je na luksuznim kaučima, od tada je ležala samo na tvrdom tlu.
Svoju ljepotu koja je bila njena i propast mnogih drugih i koja je čak i sada s dvadeset sedam godina od mnogih dobijala poglede divljenja dok je prolazila ulicom, odlučila je uništiti. Porezala je lice, ozlijedila ga je modricama dok muškarci više nisu htjeli gledati u nju. Dapače, otputovala bi u inozemstvo i tamo gdje je najviše sagriješila, najviše bi se iskupila. Otišla bi u Montepulciano, ondje bi unajmila ženu koja bi je vodila poput zvijeri s užetom oko vrata i vikala: “Pogledajte Margaretu, grešnicu.“ Trebao joj je snažan i mudar ispovjednik da je zadrži unutar granica..
Nije to učinila samo da se iskupi za prošlost. Godinama su nad njom stajale stare žudnje, duboko su se ukorijenile i nisu se mogle istrijebiti, čak je i do kraja života imala razlog da ih se boji. Ponekad bi se pitala koliko dugo može nastaviti borbu, ponekad bi se činilo da nema potrebe i neka živi svoj život kao obični smrtnici. Ponekad opet, i to je često dolazilo od onih bliskih njoj, sugerirali su joj da su svi njezini napori samo dokaz pukog ponosa.
Između mene i tijela borba je do smrti
Na mnogo načina dano nam je vidjeti da sa svom svetošću i bliskim odnosom s Bogom koji je ona kasnije postigla, Margareta je do kraja bila vrlo čovječna. Ona je bila ista Margareta, ma koliko bila kažnjena, bila je na početku. Jednog dana rekla je svom ispovjedniku: „Moj Otac ne traži od mene da se predam svome tijelu. Ne mogu si to priuštiti. Između mene i mog tijela mora postojati borba do smrti.”
Ostatak Margaretinog života prekrasan je zapis o načinu na koji Bog postupa s pokajnicima. Uzdržavala je svoje dijete i sebe, a očevi su joj mudro rekli kako da zaradi za vlastiti kruh. Počela je s njegom. Brzo nakon toga je ograničila njegu na siromašne i sama živeći na milostinji. Povukla se u vlastitu kućicu.
Ovdje je, kao i sv. Franjo prije nje, osmislila svoje pravilo da svoj rad prepusti onome tko ga bude tražio i da primi zauzvrat ono što odluče dati. Zauzvrat je u njoj rasla nova spoznaja žudnje za ljubavi koja ju je dovela u drugačiju opasnost. Vidjela je da na zemlji nikada neće biti zadovoljna, ona je morala imati više nego što joj ovaj svijet može pružiti ili joj uopće dati išta. I u toj situaciji Bog je bio dobar prema njoj. Dao joj je prisno znanje o Sebi.
Mogli bismo reći da joj je ugodio dopuštajući joj da spozna Njegovu ljubav, Njegovu brigu, Njegovu budnost nad njom. Sa svim svojim strahom od sebe koji nikada nije bio daleko, rasla je u povjerenju jer je znala da je sada voli Onaj koji je nikad neće iznevjeriti. To je postalo obilježje njezine svetosti utemeljene na toj prirodnoj crti koja je istodobno bila njezina snaga i njezina slabost.
Prozvali su je novom Marijom Magdalenom
I upravo zbog toga, više nego zbog činjenice da je bila pokajnica, ona zaslužuje titulu druge Magdalene. O prvoj Magdaleni znamo to da je bila silno ljudsko biće koje je tražilo osobno ispunjenje u krajnostima, sada u grijehu, sada u pokajanju bez obzira na to što bi ljudi mogli misliti ujedinjujući ljubav i tugu toliko blisko da joj je oprošteno, ne zbog njezine tuge koliko zbog njezine ljubavi. Znamo da je nakon toga bilo isto.
Pomisao na njezin grijeh nikada je nije držala daleko od njenog Gospodina, spoznaja Njegove ljubavi privukla ju je sve bliže Njemu, sve dok nakon Kalvarije nije bila prva počašćena među onima kojima se On sam pokazao. I u tom nezaboravnom prizoru imamo dvije osobine koje je sažimaju. On se otkriva tako što je naziva njezinim imenom: “Marija”, a ipak, kada se uhvatila za Njegova stopala, kao što je učinila i davno prije, on joj naređuje da ga ne dira.
U Margareti od Cortona lik i pistupanje su usporedni. Nije zaboravila što je bila, ali od samog početka razmišljanje o tome nikad je ni na trenutak nije odvojilo od Gospodina. Živjela je u pokori, ali motiv njene pokore, kako pokazuju njezina otkrića bila je ljubav više nego pomirenje. U njezinim krajnostima pokore ona nije uzimala u obzir mišljenje muškaraca. Ona bi savladala bilo kakvu prepreku kako bi Mu se mogla približiti. Isprva ju je ponizio. Privukao ju je otkrivajući joj svoje poštovanje prema njenoj ljubavi. Čak je popustio toliko da ju je nazvao “dijete” kad joj je dosadilo zvati se “Poverella”. Ali kasnije, kad je došlo vrijeme za najveće milosti, tada ju je uzdignuo više iako se činilo da se više razdvajaju, to je bila ponovljena scena „Noli me tangre“.
Sveta Margareta Kortonska ostatak života je provela u neprestanoj službi drugima
To mora biti dostatno za prikaz divnih milosti i otkrića koja su izlivena na Margaretu u posljednje dvadeset i tri godine njezina života. Došla je u Cotronu kao pokajnik kada je imala dvadeset i sedam godina. Franjevci su joj dali tri godine kušnje prije nego što su je primili u Treći red sv. Franje. Prihvatila je uvjete. Tijekom tog vremena zaradila je svoj kruh, potpuno u službi drugima. Nakon toga je odbijala zaraditi ga. Iako nije ništa manje služila, zauzvrat je uzimala samo ono što bi joj davali kao milostinju.
Uskoro je ni to nije zadovoljavalo, nije bila sretna dok pola onoga što joj je dano kao milostinja nije podjeljeno s drugima koji su joj se činili potrebitijima. Iz toga su, tada, izrasle druge stvari jer je Margareta imala praktičan i organiziran um. Ustanovila je ustanove milosrđa, ustanovila je ustanovu dama koje su se stavljale u službu siromašnima i onima koji su patili. Imala je velik udio u održavanju reda u tom turbulentnom selu, čak ju je i njezin ratoborni biskup bio primoran slušati i predati dosta svoga plijena njezinim projektima. Kao i sv. Katarina Sijenska nakon nje, Margareta je prekrasan primjer ne samo mistike udružene s aktivnom dušom, već više duše sastavljene od akcije zato što je bila mistična i pomoću mističnih uvida…Margareta je umrla 1297. godine s pedeset godina života.
Vizija svete Marije Magdalene
Njezin ispovjednik i prvi biograf rekao nam je da je jednoga dana, kratko prije smrti, imala viziju sv. Marije Magdalene, „najvjernije od Kristovih apostola, obučene u srebrnu odjeću i okrunjene krunom od neprocjenjivih dragulja te okružene svetim anđelima“. I dok je bila u ekstazi Krist joj je progovorio: „Moj Vječni Otac rekao mi je na krštenju: Ovo je Sin moj ljubljeni. Tako i ja tebi kažem o Magdaleni: Ovo je moja ljubljena kći. “Rečeno nam je u drugoj prilici da je „u duhu bila odnesena pod Kristove noge koje je oprala svojim suzama kao Magdalena i dok je brisala Njegova stopala, žudjela je gledati njegovo lice i molila je Gospodina da usliši tu njezinu molbu.“ Do kraja vidimo da je bila ista, a opet drugačija!
Pokopali su ju u crkvi sv. Bazilija u Cortoni. Njezin ispovjednik nam je rekao da se oko njezinog tijela, a poslije i groba dogodilo toliko čuda, fizičkih i duhovnih, da bi mogao napisati knjigu zapisa o onima koje je osobno znao. I danas se Cortona ne diči ničim svetijim niti vrjednijim od tog istog tijela koje leži neraspadnuto nakon više od šest stoljeća da ga svi mogu vidjeti.
Alban Goodier, S.J. – EWTN
Prevela: Katarina Zarinkijević
Foto: Youtube
