U naše uredništvo stiglo je svjedočanstvo čitateljice Martine koja je izbacila spiralu iz svog tijela, a koje nas je ostavilo bez teksta.
Želeći svojoj djeci mamu koja može hodati i brinuti o njima, stavila sam spiralu
Majka sam četvero djece. Kćerka ima 10 godina, a sinovi 8, 3 i 1 i pol godinu. Presretna i preumorna mama koja ne bi svoj život mijenjala ni za čije kule i vile. Moj put i rast trajali su dugo i još traju. No, ovu situaciju žarko želim podijeliti.
Naime, sve mi ženice imamo svaki mjesec naše podsjetnike da smo žene – mjesečnice. Dok sam bila cura, nisam ih ni osjetila, sve do iza drugog poroda. Otada doslovno umirem od bolova i nemoći. Nisam znala što me snašlo. Želeći samo svojoj djeci mamu koja može hodati i brinuti o njima, godinu nakon drugog poroda stavila sam je – spiralu! To je bio šuškavi šareni papir koji je nagoviještao prekrasan poklon – život bez obilnih i prebolnih mjesečnica. Ginekologinja mi je preporučila kao terapiju. Tek sada spoznajem, na trajektu kući, zašto su suze prekrivale moje lice ispod sunčanih naočala.
Duh je osjećao smrt, ali tada tog nisam bila svjesna
Duh je osjećao smrt, ali tada tog nisam bila svjesna. Mislila sam da je moj problem riješen. Kako sam samo naivna i u neznanju bila. Upravo kroz taj čin, zlo je preko mene ušlo u našu obitelj. Razaralo me oboljenjima duha i tijela. Duša nije imala mira. Brak je bio na dnu. Dvoje male djece, ja na dnu, liječnici nemaju točan uzrok. Ne mogu jesti, jer mi se pomjera želudac. Kilaža na granici anoreksije. Vratna kralježnica u nesnosnim bolovima. Depresija. To ljeto – mogla sam umrijeti. Mogla sam. Mozda sam i željela. Ta kome sam takva trebala. Kalvarija u svom tijelu. I duši. 3 i pol godine pakla. Na samom dnu.
Tog 15.8. zavapila sam Nebeskoj Majci: „Spasi me zbog djece moje.” Do tada nisam vjerovala. Mislila sam da nisam vrijedna, da ne zaslužujem. Vodila me Ona. O, kako me samo vodila i ljubila. U tim miomirisima Njezine prisutnosti cijelila je cijela moja duša. Odvela me časnoj sestri u Posušje koja liječi želudac. Biljke, molitva. Jedna krasna žena reče mi: „Ispovjedi se, moli krunice, pričesti.” Taj mir, kao da je samo Nebo zemlju tamo dotaknulo. Prošla sam mjesec dana čišćenja, plakanja, ispovijedi. Liječenja tijela i duše. Isus me nosio na svojim rukama. Nikad stvarnije nisam osjećala tu Ljubav nego tada. Sve sam predala u Božje ruke, a moje ruke čvrsto su držale krunicu, svaki dan.
Majka Marija mi šapnu da izvadim spiralu iz sebe
Jednog dana, u žarkoj molitvi u Duhu, mila Majka mi pošalje poruku da izvadim spiralu iz sebe. Suze su tekle kao rijeka. Spirala!!! Ja koja obožavam bebice, kojoj je život svetinja. Ja imam stroj za ubijanje u sebi!!! Rasvijetlio me Duh Sveti i samo sam neutješno plakala. Znala sam da ću Božji glas slijediti.
Ali, opet taj ljudski strah. Kako ću u onim bolovima te dane brinuti o djeci? Prepuštam sve Gospodinu. Odmah dogovaram termin. Sjela sam na stol. Pita me moja ginekologinja razlog. Vjerske prirode – kažem. Poštovala je odgovor. I izvadila TO iz mene. Moj život je tekao. Životnom ispovijedi sam oprala svoj grijeh. Pričešćivala se, molila. Sve sam Njemu dala, nisam znala, ni vidjela budućnost. A On, Isus mili, ah, kako me samo vodio. Kroz ljude koji su mi pomogli, kroz terapeuta koji me 3 mjeseca rehabilitirao kao sestru.
Test pozitivan
Taj mir i radost koja se izlijevala u mene neopisivi su riječima. Čekala sam treći ciklus. Malo krvarim tu večer. Postavila brdo pelena, uspavala djecu i molila. Žarko i svim srcem, a Majka mi tiho u srcu reče: „Začela si sina i Gabrijel će se zvati.” Šok, nevjerica.
Predivni su bili ti trenutci duboke predane molitve kad sam bila u nekom drugom svijetu, ali kose se razum i srce. Ta krvarim već. Sutradan ni kapi. Ništa. Implatacijsko krvarenje. Test pozitivan.
Ono što sam u trećoj trudnoći živjela, moglo bi se nazvati predokusom raja na zemlji
Ono što sam u toj trećoj trudnoći živjela, moglo bi se nazvati predokusom raja na zemlji. Bogu ništa nije nemoguće! Ozdravio me taj mali anđeo. Predivnu trudnoću i porod sam iskusila, a on je od rođenja poseban. Pun mira. Sada, kako raste, prepun Duha mudrosti, Dijete molitve, dijete od Marije poslano. Kakav li bi i bio. Anđeo Gabrijel!
Zlato se u vatri kuša
No, tu priča ne završava. Bog ima daljnji plan sa mnom. Zlato se u vatri kuša.
Dva dana prije Gabrijelovog rođendana otkrivam da sam trudna! Šok, nevjerica, sreća, strah – tisuću emocija. Šutim neko vrijeme. Okolina baš nije blaga s nama koji redamo djecu… Znate već na što mislim… No moje povraćanje i slabosti mi izokreću svakodnevnicu i vijest ubrzo izlazi na vidjelo. Malo je onih koji su se iskreno obradovali. Više ih je bilo skeptičnih. Ili sam bila dovoljno luda ili dovoljno hrabra. Ali moja Majčica, Njena slika, krunica davale su mi nadnaravnu snagu. To je Božja volja i tako neka bude. Mjeseci su prolazili u svakodnevnim mučninama, povraćanjima, umoru.
Dogurali smo do 6 mjeseci. No, tada kreće kušanje zlata u vatri, jer ono što smo prošli iduća 2 mjeseca moglo bi se Kalvarijom zvati. Otvorena vanjsko i unutarnje ušće sa svakodnevnim kontrakcijama, bebica najniže moguće spuštena, strogo sam mirovala. Lijekovi protiv trudova od kojih se treseš. Bol. Strah. Nemoć. O, Gospodine, i Ti si bio sam. Kao ja u onoj sobici 104. Tebe je boljelo. I Ti si se bojao. Nikada bliže…
Nikada bliže Tebi, Isuse
Nikada bliže Tebi, Isuse… Borim se svakim nepomjeranjem svog tijela, svakim milimetrom sebe za taj život što lupka iznutra, čijeg srca zvuk se razliježe onom sobicom i molim Te da izdrži unutra, bar dok pluća sazriju. Dani su kao tjedni. Ležim nepomično s braunilom u ruci. Zarobljena tijelom, a duša vapi k Tebi, Gospodine. Teška prehlada onemogućuje davanje lijeka za bebina pluća. Nikog u sobi, nikog od obitelji. Neka su doma s djecom, mogu sama, neka ne brinu…bolovi svaki dan. Je li se, Gospodine moj, lako vjernikom zvati? O, pomiluj mene i moje dijete.
Nosio me otvorenu s kontrakcijama i bebom nisko spuštenom
Još imam grč u trbuhu kada vidim bolničke krevete… Ti tjedni… Te boli… Ti strahovi… Ali sjećam se i Njega… Te nadnaravne snage… Tog poljupca tamo gdje najviše boli… Nosio me otvorenu s kontrakcijama i bebom nisko spuštenom, odnio kući s 34 tjedna na svoju odgovornost. Željela sam svog Gabrijela. Poljubiti… zagrliti… Stariji su nedjeljom dolazili. Njemu sam branila, neka ga kući da se ne muči vožnjom dugom dva sata. Samo s Isusom i Majčicom preživjela sam doma 4 tjedna u tom stanju!!! Sreća da je vodenjak bio čvrst, inače je porod mogao biti kod kuće. Tu snagu i hrabrost mi je davalo samo Nebo i molitva.
Čuvao je to čedo u utrobi mojoj. I danas imam grč u tijelu kada se sjetim svakodnevnih boli na grliću maternice. Ne znam uopće je li takvo što proživjela još neka žena, jer kad se dogodi tako nešto, dolazi do poroda. Kod mene je zaustavljen, a grlić i beba ostali kao da je porod započeo te je to stanje izazivalo kontrakcije. Znala sam se buditi usred noći u znoju, kao zatočenik svog tijela, sanjati da trčim, ali kao da sam bila živa zakopana od te nemoći i boli. Koja snaga Duha se izlila na mene da to izdržim.
Ti si, Isuse, ovako razapet – nikad tijelom slabiji, a Duhom sretniji i jači, stajao ogoljen pred ljudima
S 38 tjedana odlazim s krunicom u ruci u rodilište. Došla sam u trudovima i otvorena 6 cm. Porađaju me na drip. U 3 sata mole meni dragi ljudi krunicu Srcu Isusovom. U 4 i 45 svijet staje. U naponu životinjskog krika rodio se moj raj, moj melem, moja radost, srce srca moga i duša duše moje – Nikola Emanuel. Sve prolazi školski. Ležim nikad snažnija i ranjivija istovremeno. U jednom trenutku potpuno gola čekam čistu spavaćicu. Ti si, Isuse, ovako razapet – nikad tijelom slabiji, a Duhom sretniji i jači, stajao ogoljen pred ljudima.
Moj Uskrs je počeo umiranjem sebi za život
Oblače me. Taj miris spavaćice, rađaone će vječno ostati u nosnicama. Krunica koju sam nosila oko vrata mjesecima je imala taj miris, miris deterdženta, krvi i novog života. Miris Isusove Golgote. A kada uzdigneš dušu iznad svog nemoćnog krvavog tijela – predokus raja na zemlji, u onom sterilnom boksu. Sestra otvara bočna vrata. Vani sija predivno sunce, baš kao i to jutro kada sam ustala i razmaknula zastore osjećajući da je danas taj dan. Večeras ću biti na odjelu rodilja sa svojim anđelom. Nakon Velikog petka slijedi Uskrs. A moj Uskrs je počeo umiranjem sebi za život i taj Uskrs i danas živim na slavu Božju. Sve mogu u Onome koji me jača! A spirala…
Put u Nebo ima i trnje i ruže
Draga ženo, majko, prijateljice, nemoj sebi oduzeti Božju milost. Ja se borim i sada svaki mjesec. To je borba za Nebo. Izguram! Tablete. Molitva. Suze. Ali izdržim! Često me vide moji dragi pa pitaju zašto ne bih stavila, da bih se riješila muka. Ne! Nikada! Jer dokaz da put u Nebo ima i trnje i ruže je toliki mir i radost koji imam u srcu da koji put osjećam da nisam od ovog svijeta. To samo Isus može. Da, da! I da, moj brak, djeca – sve je predivno na slavu Božju! Bog je velik, velika mi djela učini, slavit ću Ime Njegovo dovijeka!
Bog je oduvijek znao ono što je najbolje za mene
Bog je oduvijek znao ono što je najbolje za mene, a ja, imajući taj stroj smrti u sebi, stavila sam zid između sebe i Njegove milosti. I zato me po svim mojim bolestima i tegobama vodio k Sebi. Jer čovjek, dok ne osjeti dno, ne prestaje se oslanjati samo na sebe, zamarati nevažnim stvarima. Tek kada s dna primimo Isusovu ruku, srce nam se počne otvarati za onaj život koji nam je On namijenio. Stvoreni na Njegovu sliku živjeti predokus raja već ovdje na zemlji.
Martina – Žena vrsna
Foto: Pexels
