Zdravo! Zovem se Rebecca i bila sam savršena tinejdžerica. Naravno, šalim se, ali po većini standarda, stvarno sam bila poprilično savršena. Nikad nisam pila, nikad pušila, nikad išla na zabave, nikad izlazila, čak nisam nikad ni psovala (ali stvarno, nisam opsovala do svoje osamnaeste godine.) Možda sam bila mrzovoljna, ali sam uvijek imala dobar posao, bila sam uključena u život svoje crkvene zajednice i volontirala u brizi za djecu i službi za mlade. Nisam se uopće bunila – išla sam „ravno i bez zastranjenja“ cijelu srednju školu, a nastavljam tako i sada kad živim sama.
Ne govorim ovo kako bih sebe prikazala kao divnu, nego kako bih izvukla poantu. Govorim ovo kako bih uništila mit koji se već predugo nadvija nad kršćanskim krugovima.
Tinejdžeri se ne moraju buniti.
Ja sam živi dokaz ove izjave. A dokaz su i tri djevojke s kojima živim i moji najbolji prijatelji iz studentske molitvene grupe. Mi se nismo bunili.
Prije nego nastavim, želim vam reći još nešto o sebi.
Ja nisam stidljiva ni u kojem smislu te riječi. Ne volim slušati autoritete i često sam isfrustrirana kad mi netko govori što ili kako nešto činiti. Volim sve preispitivati. Po naravi sam jako ponosna, izazivač autoriteta i vrlo tvrdoglava.
Zašto vam ovo govorim? Da vam dokažem da nisam „prirodno predispozicirana za pokornost“. Zapravo sam potpuno suprotno od toga.
Bune li se tinejdžeri ne ovisi o njihovoj prirodnoj osobnosti i nije garantirano da će se djeca buniti. Naravno, ne postoji ni garancija da se neće pobuniti, ali postoje stvari koje možete učiniti kako bi to bilo manje vjerojatno.
Moja obitelj ima dvoje djece potpuno suprotnih osobnosti i nijedno nije imalo fazu pobune. Znači da je stvar u obitelji, ne u našim prirodnim dispozicijama.
Pet razloga zašto se nisam bunila kao tinejdžerica
Zašto se, dakle, tinejdžeri bune? I zašto se neki tinejdžeri nikad ne bune? Pokušala sam odrediti što su to moji roditelji činili, a da je pomoglo da se ja i sestra ne bunimo (iako, naravno, nema garancije da se tinejdžer neće buniti).
1. Roditelji koji usađuju osjećaj obiteljske časti
Često se tinejdžeri osjećaju udaljeno od svojih obitelji, kao da su dio nje samo po krvi i to je to. Kod nas nikad nije bilo tako. Moji su roditelji donosili odluke sami, naravno, ali bi sve prokomentirali s mojom sestrom i sa mnom. Čak i ono što nas se nije direktno ticalo – o svemu bismo razgovarali za obiteljskim stolom.
Kod nas su uvijek svi bili uključeni, dio tima. Kao rezultat, imala sam jak osjećaj obiteljskog ponosa, dostojanstva i časti.
Obiteljska čast se izgubila u današnjoj kulturi. Toliko smo usmjereni na sebe i postali smo iznimno sebični. Mislim da je to velikim dijelom zato što roditelji stavljaju želje svoje djece ispred obiteljskih potreba. Katie (mojoj sestri) i meni nije nikad ništa nedostajalo, ali nismo dobivale sve što bismo poželjele. Kada su svi moji prijatelji dobivali X-Box i ja sam htjela jedan, ali moji su roditelji rekli ne jer bi to oduzelo veliku količinu obiteljskog vremena. Banalan primjer, znam, ali pokazuje način razmišljanja koji smo kao obitelj imali: obitelj prije svega.
Kad se vaš način razmišljanja prebaci s ja na mi počneš shvaćati da tvoji postupci ne utječu samo na tebe nego i na ljude oko tebe. Ono što ja radim u slobodno vrijeme odražava se na cijelu obitelji, bilo dobro ili loše. Ovo je za mene bio ogroman poticaj da budem odgovorna i na ponos svojim roditeljima.
2. Iznimno ohrabrujući, ali i pomalo zahtjevni roditelji
Mora postojati zlatna sredina. Ne mogu to dovoljno snažno naglasiti.
Toliko roditelja koje srećem je uživljeno u ohrabrivanje. Djeca u njihovim očima ne mogu pogriješiti, neprestano ih obasipaju ljubavlju, nježnošću, leptirićima i dugama. Drugi roditelji, pak, čine upravo suprotno. Ne obraćaju pozornost na djecu dok ne učine nešto krivo, a onda planu. Ako se i ne dogodi da planu od bijesa, samo ih kritiziraju i nikada ne hvale.
Moji su roditelji uspjeli naći zlatnu sredinu. Nisu nas tetošili, ali nas nisu ni zlostavljali. Ohrabrivali su nas kad nam je bilo potrebno ohrabrenje, ali nam nisu lagali govoreći kako smo sjajni u nečemu u čemu nismo bili. Na primjer, ne bi mi nikad rekli da bih trebala započeti gimnastičku karijeru jer znaju da nisam ni najmanje fleksibilna.
Uvijek smo znali njihov stav i po tome smo uvijek znali da su iskreni i dobro nas poznaju.
3. Obiteljski razgovori o svemu
Otvorena je komunikacija bila bitna u našoj obitelji. Roditelji bi se uvijek pobrinuli da imaju vremena za razgovor s nama, ali ne samo to, pobrinuli bi se i da je to vrijeme, pa i mjesto, točno određeno. Kad sam bila manja, razgovarali bismo prije ili poslije priče za laku noć ili za vrijeme večere. Kad sam narasla, ti su se razgovori premjestili u vruću kupelj u našem dvorištu i vožnje od i do trgovine, kuća naših prijatelja itd.
Najvažnije je to što nismo razgovarali samo o školi, poslu i sličnom. Razgovarali smo bilo čemu što se događalo u našim životima – o novoj ideji za objavu na mom blogu, o Katienom napretku u klizanju ili nekom filmu koji smo baš htjeli pogledati – o bilo čemu što bi nam palo na pamet. Naši roditelji su postali oni kojima smo se povjeravali, i to je izgradilo određenu razinu povjerenja.
Štoviše, i oni su se nama povjeravali. Nemojte me krivo razumjeti, ovdje postoji granica, naravno. Međutim, roditelji se nisu bojali pokazati nam svoju ljudskost. Tata bi pričao o svojim omiljenim filmovima iz djetinjstva, mama bi nas pitala za mišljenje o uzorcima za pletenje. Čak bi mi pričala kada bi je hvatala muka zbog komentara na njenom blogu!
Ovo je među nama izgradilo partnerstvo. Partnerstvo gdje je jedan bio roditelj, a jedan dijete, naravno, ali svejedno odnos u kojem postupci jednog direktno utječu na drugog. Zbog ovakvog odnosa, nikad se nisam osjećala kao da se trebam pobuniti kako bi me se čulo, razumjelo ili kako bih nešto postigla. Znala sam da ako su moji roditelji rekli ne, postoji dobar razlog za to.
4. Bez unaprijed određenih očekivanja da se tinejdžeri trebaju buniti
Moji roditelji nikad nisu podržavali ideju „buntovnog tinejdžera“. Nikad se nisu šalili kako kolutamo očima, uzdišemo ili smo bezobrazni. Umjesto toga, prikazali su nam tu ideju kao glupu i sasvim nepotrebnu. Uvijek sam zamišljala da ću odrasti iz djeteta ravno u odraslu osobu, bez „budalastog tinejdžerskog razdoblja“. Možda mislite da je ovo dosadno ili da je djeci potrebno vrijeme da budu budalasta i čine pogreške.
No kakvu to poruku šalje tinejdžerima? Ako djeca očekuju da će kad navrše 13 godina odjednom htjeti ići na tulume, izlaziti s dečkima ili gledati neprimjerene filmove, onda će ta očekivanja i ispuniti. S druge strane, ako ih se odgoji tako da vjeruju da je takvo ponašanje opcionalno i zapravo nepotrebno te pomalo neozbiljno, onda vas neće htjeti razočarati ili ispasti smiješni pa je vjerojatnije da će dobro odlučivati i ponašati se odraslo. Ovo ne znači da ćemo ostati bez djetinjstva ili tinejdžerskih godina nego da ćemo ih iskoristiti kao vježbu za zrelo doba i manje žaliti kad kroz to prođemo.
Osim toga, u ovu kategoriju spada i to da smo imali vrlo malo pravila. Nisu bila potrebna jer moji roditelji nisu od nas očekivali da ćemo ih kršiti. Kad roditelji postave puno pravila uvijek mi se čini da pokušavaju kontrolirati svoju djecu, a ako ih morate kontrolirati onda ste već izgubili bitku. Moji su roditelji pretpostavljali da ćemo usvojiti njihove vrijednosti i donositi dobre odluke. Kroz svoj bliski odnos s njima, iskrene razgovore i sučeljavanja kad je to bilo potrebno, shvatili smo što od nas očekuju, a oni su shvatili kako mi gledamo na stvari i naša je obitelj funkcionirala kroz suradnju umjesto da su roditelji nastojali vladati svojom djecom. Mislim da je ovo uspjelo samo zato što smo odrasli u dobro strukturiranoj, bliskoj obitelji punoj povjerenja, ali to je bilo važno za mene. Nisam se osjećala ugušeno pa se nikad nisam imala potrebu pobuniti.
5. Bog – središte doma
Naš dom se nikad nije vrtio oko posla, škole ili aktivnosti. Čak se nije vrtio oko drugih ljudi – uvijek je ovisio o Bogu i Njegovom planu za našu obitelj. Odrastanje u takvom okruženju oblikovalo je moj pogled na postupke, izbore i učinak koji imam na druge. Kad se naviknete sve temeljiti na Božjoj volji i Božjem planu, odjednom se tulumi vise ne čine tako važni. Više nije tako primamljivo lagati o tome s kim izlazite. Pušenje, alkohol i slično jednostavno nemaju neku privlačnost jer ne pomažu da dođete do svog krajnjeg cilja tj. da postanete osoba koju će Bog iskoristiti za velike stvari.
Toliko puta sam susrela obitelji koje se ostave svega za dobre ocjene ili koji ne idu u crkvu u nedjelju ako su imali naporan tjedan na poslu ili prije odaberu neku izvannastavnu aktivnost nego grupu za mladež. Moja je obitelj činila upravo suprotno. Ako smo bili umorni, žalim slučaj. Upadaj u auto, idemo u crkvu jer to Bog traži od nas. Ako su mama i tata imali probleme na poslu, išli smo u crkvu jer je to mjesto odmora. Ako sam imala problema sa školom i trebao mi je još jedan dan za učenje, nisam imala taj izbor jer je moja odluka bila ne učiti ranije.
Bog je bio (i ostao) na prvom mjestu, ispred svega. Moje su odluke oblikovane takvim svjetonazorom.
Svaka obitelj je jedinstvena, pronađite svoj način
Iskreno, mislim da ne postoji jedan način kojim možete osigurati da se vaša djeca ne pobune. Svako je dijete drugačije i svaka je obitelj sastavljena od jedinstvenih ljudi. Znam da je ovo funkcioniralo za mene. U mojoj obitelji povjerenje, komunikacija i Bog kao središte doma postigli su da moje tinejdžerske godine budu godine partnerstva s mojim roditeljima umjesto neprestanih bitki.
Ne očajavajte – tinejdžerske godine ne moraju biti rat!
Rebecca Lindenbach – Life as a dare
Prevela: Emanuela Matijaca
Foto: Lethicia Matos – Unsplash
