Jesi li danas poljubila križ Gospodinov?
Nedavno sam slušala propovijed jedne Božje duše i jedna rečenica, jedno pitanje mi se tako urezalo u pamet da ga nosim kao povez preko srca i svaki dan si postavljam to isto pitanje. Meni veliko pitanje, pitanje koje treba oblikovati moj svaki tren, moj dan, moj poziv i moj život.
Jesi li danas poljubila križ Gospodinov? Jesi li danas poljubila razapeta, mučena i izdana svog Gospodina? Jesi pritisnula koji cjelov na rane Mu kao melem? Jesi Ga pohodila do križa, jesi poljubila to drvo svog spasenja?
Koliko dana nisam! Koliko godina nisam! Koliko ih je, Bože, samo ti znaš! Tuga me uhvatila, zažalila sam za tim propuštenim prilikama da Mu iskažem ljubav jer, zamisli… On niti jednu nikad prema meni nije propustio.
Gospodin mi je pokazao gdje se križ spasa ogleda
Obuzele su mi te misli i nekako počele su se širiti, kao da mi je Gospodin htio pokazati gdje se Njegov križ spasa sve ogleda.
Pogledala sam supruga i njegove borbe, vidjela sam njegov križ i koliko je malo mene na njegovu putu da mu kao Šimun Cirenac pomognem. Koliko puta nisam poljubila i prihvatila križ koji nosi moj suprug? Nisam poljubila njegove boli dane mu na posvećenje, na poniznost i rast. Gledam svoju djecu, gledam svog Mihaela koji se evo oporavio i kako sam dok je bolovao klečala pored kreveta mu i vapila Bogu da ga podigne, obnovi, ozdravi. Da ozdravi njegovu probavu, da ozdravi njegova osjetila pa da prihvati više hrane. Bolovalo je moje srce s njim. Ali vidim i sebe da se borim protiv križa svog sina, da kao majka ne prihvaćam patnju svoje djece. Gledam kako me ugrožava njihov križ umjesto da ga barem dijelom sebe ljubim. Da uspijem barem jedanput poljubiti križ u bojama autizma na ramenu mog sina. Da poljubim mu gluhe uši. Da poljubim svako osjetilo i senzoriku njegova tijela. Da u svim tim suzama uspijem poljubiti razapeta Gospodina u križu svoje djece.
Marijo, koliko je srce moje daleko od Tvog Srca kad si pratila svog Sina na putu Kalvarije!
Gledam i curicu svoju, njenu mladost i nevinost srca. Boli je ponekad posebnost naše obitelji. I lomila sam sebe da to sakrijem od nje, da ne vidi puninu križa ove obitelji. Ali propuštam je poučiti hrabrom podnošenju onog što njene male godine bi mogle razumjeti. Propuštam je naučiti ljubiti križ. Propuštam je naučiti da ponekad pritisne cjelov i na križ njenog spasenja.
Gledajući dalje, pogled se širio. Toliko ne poljubljenih križeva oko mene. Ne poljubljen križ bolesti moje majke. Ne poljubljen križ podnošenja drugih. Razumijevanja drugih. Pa ne poljubljen ni moj vlastiti križ.
Evo, Gospodine, primi cjelov danas za sve one propuštene od prije. Poljubit ću Križ Tvoj, križ mog spasenja i otkupljena. Poljubit ću Muku Tvoju. Poljubit ću ranu Tvoju mojim nemarom napravljenu.
Poljubit ću, Gospodine moj, danas i svaki dan.
Ruža Đurić – Žena vrsna
Foto: Pixabay
