Sve je počelo prije nekoliko mjeseci, kad sam mahnito kopala po ormaru, što je bilo dio moje predmisne jutarnje rutine. Odbacila sam većinu kombinacija i ponovno se pitala kako to da mi je ormar pun, a u njemu imam tako malo stvari koje zapravo želim nositi. Zastala sam tek kad mi je ruka zapela na lijepom plavom džemperu. To je jedan od mojih omiljenih džempera i savršeno paše s crnom suknjom. Klasično je moderan, čedan, osjećam se izvrsno svaki put kada ga nosim. Nakon što sam to ustvrdila, odgurnula sam ga uz pomisao: „Taj ću čuvati za posebne prilike“.
Završila sam odjenuvši drugu kombinaciju, neke nespretno krojene hlače i bluzu koja blago nalikuje zgužvanoj vreći krumpira. O toj odluci sam razmišljala sve do Mise. Koliko god sam se trudila govoriti si da odjeća ne čini ženu, nisam mogla zanijekati da je moj nemarni odabir odjeće spuštao moje raspoloženje. I, što je još važnije, kakvu sam poruku poslala sebi rekavši da na Misu neću nositi odjeću za posebnu priliku?!
Ono što nosim ima izravan utjecaj na moju sposobnost da se usredotočim na Boga tijekom Mise
Mislim da je ta odluka o odijevanju došla iz dobrog razloga. Proizašla je iz osjećaja poznavanja Krista i oslanjanja na Božju očinsku ljubav. „Gospodin zna da je moj život potpuno kaotičan“, mislila sam. „Bez sumnje je više zadovoljan mojim nastojanjima da se usredotočim na Njega tijekom Mise, nego izgledam li kao da sam hlače posudila od djeda.“
Tu sigurno ima istine, ali ustajući u crkvenoj klupi, navlačila sam hlače i namještala košulju. Otkrila sam problem u takvome razmišljanju: ono što nosim ima izravan utjecaj na moju sposobnost da se usredotočim na Boga tijekom Mise.
Razmišljajući o tome, bila sam iznenađena što mi je tako dugo trebalo da to shvatim. Uostalom, mi smo ljudi Utjelovljenja. Katolici bolje razumiju od bilo koga drugoga da nismo bestjelesna bića, da su tijelo i duša neodvojivo povezani. Gotovo je heretično ukazivati na to da način na koji se odijevamo nema apsolutno nikakav utjecaj na naš unutarnji život.
Imajući to na umu, iduće nedjelje sam izvadila onaj plavi pulover iz ormara i uparila ga s najboljom suknjom. Budući da sam već prije odlučila izgledati najbolje za Misu, ustala sam ranije kako bi mi ostalo vremena za napraviti frizuru i našminkati se. Našla sam si nekoliko dodatnih trenutaka prije nego što smo krenuli (velika promjena u odnosu na prijašnje vatrogasne vježbe prije svete Mise) i uspjela pogledati čitanja i pripremiti se za primanje Euharistije.
Više usredotočena na Boga i manje na to kako sam odjevena
Razlika u doživljaju Mise koju je ovaj novi „ansambl“ učinio, bila je zapanjujuća. U iznenađujućem – ali i ne iznenađujućem preokretu događanja – otkrila sam da sam više usredotočena na Boga, a manje na to kako sam odjevena. Poput svih dobrih odjevnih predmeta, i ovaj je učinio da se osjećam sjajno, ali nisam dugo razmišljala o tome što nosim. Mogla sam se opustiti. S onom staromodnom kombinacijom od prošlog tjedna mučila me nejasna potreba da se opravdam ljudima oko sebe u vezi vlastitog izgleda.
Dodatno vrijeme za pažljivi odabir odjeće me podsjeća na moje dostojanstvo kao žene i Božjeg djeteta. Također, nošenje mojih najdražih odjevnih komada nedjeljom je dalo jasnu poruku mojoj svjesnoj i podsvjesnoj razini da nikada neću naći priliku posebniju od ove.
Odonda se uvijek trudim dobro odijevati za Misu, iako ne uspijem uvijek. Nikad nije lako izvesti sedmeročlanu obitelj iz kuće. Još uvijek ima jutara kad moram obući prvu stvar koja mi dođe pod ruku dok preko ramena dovikujem svima da uđu u auto. No, kada činim male stvari koje me mijenjaju izvana i sama se iznutra preobražavam.
Jennifer Fulwiler – Ncregister.com
Prevela: Venka Tolić
Foto: Hannah Morgan – Unsplash
