Ruke su ti prekratke dok ih ne podigneš Nebu

ruke

Nekad milošću Božjom preživiš ono što si mislio da ti je nemoguće.

Bilo je neizvjesno kao što ne možemo znati točan datum prirodnog poroda

Dani su odmicali, a njezino grlo stezao je grop. I njegovo. Trebala je uskoro roditi. I bilo je neizvjesno hoće li se on vratiti. Bilo je neizvjesno tko će im pomoći. Bilo je neizvjesno kao što ne možemo znati točan datum prirodnog poroda. Nego, kada pokucaju na vrata začeća, trudovi se pojačavaju do kraja. Do izgona, do prvog plača. Do prvog zagrljaja, podoja… Mjesec dana prije poroda bila je kod kuće, bez njega, s djecom i onda su im javili da ipak neće. Dolazi iza termina. Zajedno su zatvorili oči i blago se u duhu naslonili na Očev dlan. Položili su svoju nemoć i rekli:

 „Mi više ništa ne možemo učiniti. Mi smo dali sve od sebe. Sada predajemo Tebi. Ti uzmi u Svoje ruke i ponesi nas. Ti si naše dijete silno želio, Ti si Gospodar vremena, u Tvojoj ruci leži svijet i nebeski svod. Ako hoćeš, možeš nam pomoći u ovoj stvari. Ali, neka bude volja Tvoja jer je ona uvijek bolja za nas.“

Netom nakon što su oboje, sklopljenih očiju i usmrćene objektivne mogućnosti, bili lišeni oslanjanja na snagu isključivo svojih ruku, poklonili su samo Bogu povjerenje. Jer, bili su iscrpili sve svoje ideje. Možda baš u tom trenutku, kao da je Nebo čekalo njihovo otvoreno odobrenje, čudesno je stigao novi e-mail iz tvrtke. Začas se potpuno mijenja plan i njezin muž stiže upravo dvadesetak dana prije termina poroda. Dobili su vremena točno koliko im je bilo potrebno. Božja providnost, rekli bismo.

Mislim da se Marija nalazi točno ondje gdje su je potrebni

Marija je, kao u pohodu svojoj rođakinji Elizabeti, čudesno bila prisutna u njihovom domu. Na neki nevidljiv, a gotovo opipljiv način. Mislim da se Marija nalazi točno ondje gdje su je potrebni. Kod bolesnih, kod trudnica s malom djecom, kod dojilja koje ne mogu spavati. Mislim da Marija miluje kosu udovice prerano ostavljene bez muža. Ili majke kojoj je dijete umrlo. Ili je teško bolesno, ima dvije zabrinjavajuće dijagnoze. Nisam je očima vidjela, ali kao da znam. Kao da sam duhom opipala Njenu prisutnost i utjehu na takvim mjestima. Tako je bilo i njima.

Ono što misliš nikad neće završiti, jednostavno je jednom doživjelo svoj kraj

A onda su preživjeli te sve godine. Ono što misliš nikad neće završiti, jednostavno je jednom doživjelo svoj kraj, kao kad spustiš telefonsku slušalicu i završiš jedan razgovor. Ili kao kad djeca godinama boluju i onda više nisu. Ili kad se godinama bude svako pola sata po noći. Ili kada dugo plaču po noći. I onda jednog dana, primijetiš, više ne plaču. I preživiš. I prođe. I, ugledaš: Bog je uslišio.

Bol ublaži prijateljski zagrljaj

Ponekad zaista dobro prođe. A dok se mučiš u tome, dok se koprcaš i pokušavaš uhvatiti dah, čini se: Nikada neće završiti. Hvataš se za rukav prijatelju, za male razgovore i pokušaje drugih ljudi da te utješe. Hvataš se za osjećaj da te netko razumije. Misliš: Pomoći će mi jedan topli razgovor uz čaj. Povjeruješ da ponavljanje priče isušuje bujicu problema; kao da ti jedna kava prokuha, ispari svu muku. Bol ublaži zagrljaj prijatelja. Topla riječ. Blizina.

Mi možemo biti jedni drugima dar. Bog voli gledati naše male ljudske utjehe i onda kao da prosipa Svoje milosti kroz ljudsku dobrotu, pokušaje da ljubimo jedni druge kao što je i On nas ljubio. Onako kako nam je pokazao. No, prijateljstvo, ni svaka ljudska utjeha, ne može sasvim riješiti tvoj problem.

Spustila je svoj dlan na njihove izmorene glave i odlučila suosjećati

I dok je visjela u tom stanju. U situaciji nimalo glatkoj za milovanje, bilo je ljudi koji su pametovali. Izvlačili su svoje zaključke i komentirali, bez suosjećanja. Svaki put kao da bi joj još pogoršali već ionako pritisnuto tijelo. Gladovala je za malo ljubavi, za malo ljudskog suosjećanja, barem. No, imala je samo Boga.

Neko vrijeme je doslovno tako mislila, da je Bog – samo. A onda se to „samo“ pretvaralo u „baš“ i „sasvim“ i „toliko“. Imala je Boga uza se. I to je bilo dovoljno, mnogo više nego pomoć nekog čovjeka. Ogoljen od ljudi spoznaš da je u Bogu sve.

On joj je poklanjao suosjećanje i uvijek otvoreno uho za saslušati, uvijek otvoreno srce za oplakati, za isplakati, za izreći. Imala je Boga za gledati Ga i progledati. Ne očima lica, nego očima duha.

A onda je i one druge, one podmetače nogu. One koji su joj ranjeni, možda nesvjesno ranije prilijepili dio flastera na kojem je ljepilo direktno na ranu, imala priliku sada vidjeti u toj i takvoj situaciji, u skoro istoj u kakvoj je ona bila ranije. Došlo joj je, barem iznutra, kao neka zadovoljština u ime teških dana, barem se nasmijati, nasladiti, izreći: „Vidiš li sada? Vidiš li koliko bi boljelo tebe sada da ja tebi kao ti meni tada?“ No, nije. Izmakla je stolicu osveti i okrenula se praštanju. Spustila je svoj dlan na njihove izmorene glave i odlučila suosjećati. Zaustaviti ranjavanja oprostom. Oprostom milovati, oprostom podizati. Molitvom, za one koji su tebe nekad negdje povrijedili, u tek ranjenom stanju ozdravljati. Bogu na dlan ostavljati i radovati se obraćenjima!

Hvala Ti što me grliš križevima

Čini mi se da problem zaista negdje unutra riješiš onda kad te najviše boli, kad ostaneš ostavljen i bespomoćan. Kad te i drugi otpuste riječima: „Ne znam kako ti pomoći.“. Tada tvoju muku ublaži baš to što, kad udariš duboko o dno, kao ping pong loptica, odskočiš. A odskočiš jer si se valjda dolje, uz hladnoću tog poda, tog dna, pomolio. Rekao si, onako, hladan, izmučen, kao da nemaš više što izgubiti: Hvala Ti što me grliš razapet, zajedno s Križem; što me grliš u mojim križevima. Hvala Ti što tako blago pripremaš moj pad, moje dubine, da bih mogao s Tobom odskočiti slobodan. Kao dijete. Tvoje. Slobodan, proboden trnjem, ali krvavo miran. Krvavo naslonjen na Tebe.

O, Bože dobri, hvala Ti neizmjerno na svakom križu kojeg si mi naslonio na leđa i dopustio mi da ga nosim. Hvala Ti na povjerenju da ću moći podnijeti. Hvala Ti, Gospodine, što računaš na moja leđa. Što na njih oslanjaš fine blizine uskrsnog jutra. Hvala Ti što u svojoj boli mogu vidjeti koliko si me Ti volio dok si podnosio još težu. Dok si otkupljivao moju grešnost, Svojom mukom. Hvala Ti, Gospodine, na milosti običnih križeva koje si Svojim križem posvetio. Na milosti koja se skriva iza svake one nježne, meni nemoguće situacije. Hvala što me voliš, što me pereš mojim vlastitim križevima.

Netko se potuži na isti problem

A onda, kad odskočiš, kao ona ping pong loptica, odjednom se pokažu ljudi oko tebe koji prolaze slične situacije. Netko se potuži na isti problem. Žao ti je. Utješio bi. Želio bi im pomoći. Prošao si to, znaš da ti je trebala topla riječ. A, ni sam tada ne znaš što izgovoriti. Uvijek iznova pitaš se: Kako djelima ublažiti, kao čovjek čovjeku? Promrmljaš: Znaš da sam tu ako bilo što treba, ili Molimo za tebe. I moliš.

Treba ostati nasamo

Kako im tada reći da samo trebaju Bogu dati tu težinu, nasloniti je na Kristove muke? To je samo riječ koja prođe iz jednog uha u drugo začas. Kako objasniti ono što je tebi pomoglo; kad si i sam dobio ogromnu milost preobrazbe vrlo intimno, nasamo sa svojim Tatom? Treba ostati nasamo.

Velika ljudska sigurnost u samo naše snage

Dogodi nam se svima velika ljudska sigurnost u samo naše snage i beskonačno pokušavanje da se zaštitimo od križa. Pa živimo, na primjer, najzdravije što možemo, ali ne iz zahvalnosti prema darovanom tijelu, nego kako ne bismo trpjeli. Onaj ljudski pokušaj pobjeći od nevolje. I pokušaj da se ne suočiš. Nikada. Da ne ostaneš nasamo sa svojim Tvorcem, tko zna zašto. Ona buka kojom se okružimo da valjda ne čujemo vlastito bilo, i da ne čujemo kako smo sasvim Božja djeca.

Ruke su ti prekratke dok ih ne podigneš Nebu

Koliko borbe u svakome od nas bude dok se opiremo križu? Svjesno ili nesvjesno. I koliko borbe da zaustavimo dobre stvari! Na jednom mjestu, nepromjenjivo, zaleđeno. Da nam uvijek bude ovako. Kao da bolje znamo od onoga koji kreira. A On iz svake situacije izvodi najbolje. Vidjet ćeš tek kad zaklopiš oči. Zauvijek. Ruke su nam prekratke dok ih ne podignemo Nebu.

Samo Bog. Samo On vodi svaku dušu k Sebi. Na Njemu znan način. A nama neznan. Onda kažem: Pomolit ću se. I pomolim se da Ga zagrli. Da je utješi. Da se proslavi u ozdravljenju ako hoće. I volim kad se drugi pomole za mene. Bez puno pametnih riječi, ali s puno srca. Jer pomoliti nam se svima da susretnemo Oca. I uzljubimo.

Bit ćemo lijepi u Nebu, pročišćeni trnjem

Svaki puteljak koji nas jako boli, prijatelju, samo je znak da Bog radi na našoj duši i da ćemo biti ljepši. Uskoro. Možda već za nekoliko dana. Bit ćemo lijepi u Nebu. Pročišćeni trnjem. Samo nemoj biti ljut na Njega. Nemoj Ga ostavljati, ni kada stignu nevolje. Nježan je i sve što daje, daje s dlana koji te silno ljubi.

Nego, zahvali Mu. I vjeruj Mu. S Bogom i nemoguće, one najteže stvari ispadnu divno. Samo gledajući očima Neba.

Marija Grgić – Žena Vrsna


Foto: Pexels.com

Marija Grgić
Marija Grgić

Gospodin joj je providio muža i njihovom braku poklonio petero djece. Uz brigu o svojoj obitelji, uređuje portal Žena vrsna što je svakodnevno ispunjava milošću. Jednom ranije u životu postala je magistra matematike i fizike. Osluškujući Božju prisutnost u svakodnevici, voli pisanjem hvatati sjećanja na Ljepotu.