Puno je katoličkih junaka holokausta. Sama Poljska koja je bolno patila pod nacizmom u Drugom svjetskom ratu, dala je više od 4 000 ljudi koje je Yad Vashem, službeni memorijalni centar posvećen holokaustu, smješten u Jeruzalemu, prepoznao kao Pravednike među narodima.
Neke od ovih nadahnjujućih ličnosti postale su svjetski poznate zbog njihovog junaštva. Možemo se sjetiti, na primjer, sv. Maksimilijana Kolbea, Edith Stein ili Oskara Schindlera.
Prije nekoliko godina papa Benedikt XVI. proglasio je svog prethodnika, papu Pija XII., slugom Božjim. To znači da Crkva vjeruje kako je živio život herojskih vrlina. Većina situacija u kojima su se pokazale njegove vrline dogodila se za vrijeme ratnih godina. Tada je Katolička Crkva spasila skoro milijun Židova od holokausta, više od svih drugih međunarodnih organizacija zajedno.
Ipak, mnogi katolički junaci i junakinje holokausta i danas ostaju uglavnom anonimni. Nezamijećeni su iako su neki od njih svoja dobra djela i čistu savjest platili i svojim životom.
Kako bismo obilježili Međunarodni dan sjećanja na holokaust, 27. siječnja, kratko ćemo se osvrnuti na samo deset njih:
Časna sestra Anges Walsh jedna je od brojnih katoličkih junaka holokausta
Sestra Agnes Walsh jedna je od samo 13 britanskih muškaraca i žena koje je Yed Vashem počastio titulom Pravednici među narodima ili Pravedni pogani (engl. Gentile – osoba koja nije Židov, nap. prev.).
Ta katolička redovnica rođena je kao Clare Walsh u Hullu 1896. godine i pridružila se kongregaciji Sestara milosrdnica 1916. godine, radeći prvo u Irskoj, a nakon toga u Palestini.
Nakon nezgodnog pada poslana je u samostan sv. Vinka Paulskog u Cadouinu u pokrajini Dordogneu u Francuskoj, kako bi se oporavila i kada je izbio rat, našla se na okupiranom teritoriju.
U prosincu 1943. godine, tijekom lova na Židove na tom području, Pierre Cremieux, francuski Židov, zatražio je od redovnica da sakriju njegovu ženu, sedmogodišnjeg sina i četveromjesečne blizance.
Sestra Agnes, usprkos riziku za sebe ako Nijemci otkriju da je Engleskinja, zamolila je svoju nadređenu, sestru Granier, da skloni obitelj do oslobođenja.
Obitelj je bila u kontaktu s redovnicom nakon rata i njihovo svjedočenje dovelo je do priznanja Yad Vashema 1990. godine u njezinoj 94. godini. Umrla je 1993. godine.
Zanimljivo je da je 2009. godine njezino ime bilo jedino od 13 koje je izostavljeno s popisa spasitelja koji je sastavilo Udruženje za obrazovanje o holokaustu, a kojim je britanska vlada odala posthumnu počast tim herojima zbog spašavanja židovskih života. Kasnije je uključena nakon što je The Catholic Herald upozorio Udruženje na njihovu pogrešku.
Jacques de Jesus – francuski karmelićanin koji je dječačku školu pretvorio u utočište
Fra Jacques de Jesus bio je francuski karmelićanin i ravnatelj Petit Collège Sainte-Thérèse de l’Enfant-Jésus. Rođen 1900. godine u Bunelu, umro je oslabljen i slomljen od tuberkuloze u Linzu 1944. godine. Bilo je to ubrzo nakon što je oslobođen iz logora smrti Mauthausen. Tamo je poslan zbog skrivanja židovskih dječaka u svojoj školi. Priča ovoga svećenika ispričana je u Au revoir les enfants, filmskom klasiku Louisa Mallea iz 1987. godine.
Svećenik je dječačku školu pretvorio u utočište, kako mladića koji su htjeli izbjeći prisilni rad u Njemačkoj, tako i Židova koji su pokušavali pobjeći od holokausta. Upisao je tri židovska dječaka – Hans-Helmuta Michela, Jacques-Francea Halperna i Mauricea Schlossera – pod lažnim imenima i pomogao sakriti još tri Židova – uključujući dvoje odraslih. Učinio je to tako što je dvojici dao posao u školi, a trećem je dogovorio sklonište kod jednog čovjeka iz sela.
Gestapo ga je uhvatio 15. siječnja 1944. godine, a židovske su dječake odveli u Auschwitz gdje su i nastradali. Fra Jacquesa je 1985. godine Yad Vashem odlikovao kao Pravednog poganina.
Bernhard Lichtenberg – svećenik koji je zbog ljubavi prema bližnjima izgubio život
Blaženi Bernhard Lichtenberg bio je njemački katolički svećenik iz Ohlaua u pruskoj Šleskoj koji je u Prvom svjetskom ratu služio kao vojni kapelan. Imao je 62 godine i bio je kanonik katedrale sv. Hedvige u Berlinu kada je Kristalna noć, zloglasni nacistički pogrom, potresla Njemačku.
Na zločin je odgovorio tako što je svaku večernju misu završio molitvom za „Židove i ostale siromašne zatvorenike u koncentracijskim logorima“.
23. listopada 1942. također je uputio javnu molitvu za Židove koji su deportirani u logore smrti istoka, pozivajući poklonike da poštuju Kristovu zapovijed da „vole svoga bližnjega“ posebno u odnosu na Židove.
Blaženog Bernharda vlast je predala na suđenje i osuđen je na dvije godine teškog rada u koncentracijskom logoru Dachau, ali umro je „usput“. Grob mu je u katedrali sv. Hedvige.
Ovaj svećenik bio je i hrabar kritičar nacističkog programa eutanazije, pišući u znak protesta glavnom liječniku Reicha.
23. lipnja 1996. papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim.
Giovanni Ferrofino je jedan od katoličkih junaka holokausta, zaslužan za spas 10 000 Židova
Nadbiskup Giovanni Ferrofino, koji je umro 21. prosinca 2010. u dobi od 98 godina, bio je talijanski diplomat koji je zaslužan za spas 10 000 Židova pomažući u njihovom izlasku iz nacističke Europe.
Njegova misija, tvrdio je, došla je izravno od pape Pija XII. koji mu je naredio da zatraži od portugalskog predsjednika da odobri vize Židovima koji traže utočište u njegovoj zemlji. Zatim je poslan u Dominikansku Republiku gdje je dva puta godišnje zatražio 800 viza za Židove kako bi doputovali iz Portugala u tu karipsku zemlju. To se dogodilo tako što mu je papa slao dvostruko šifrirane poruke koje bi on dešifrirao. Putovao bi gotovo dva dana s nuncijem, nadbiskupom Mauriliom Silvanijem, kako bi predao zahtjev na ruke dominikanskom vođi, generalu Raphaelu Trujillu.
Većina od tisuća Židova koji su uspješno otputovali u Dominikansku Republiku pronašla je utočište u Sjedinjenim Državama, Kanadi, Kubi i Meksiku.
Nadbiskup Ferrofino bio je voljni partner u spašavanju židovskih života, ali vjerovao je da najviše zasluga pripada papi Piju XII. 2008. zabilježio je svoje pismeno svjedočanstvo o njihovom zajedničkom poduhvatu koje je poslano Yad Vashemu.
Jozef i Wiktoria Ulma – bračni par koji je pružio utočište šesteročlanoj Židovskoj obitelji
Jozef i Wiktoria Ulma bili su jedni od onih junačkih poljskih katolika koji su platili životom pokušaj spašavanja Židova od holokausta.
Od 1942. godine pružili su utočište šesteročlanoj židovskoj obitelji Szalls u potrovlju svoje kuće u Markowi, na jugoistoku zemlje zajedno s dvjema kćerima njihovih židovskih susjeda. Njihov dom pretresen je 24. ožujka 1944. nakon što je Włodzimierz Leś, ukrajinski policajac koji je preuzeo imovinu Szallsovih, dojavio tu informaciju nacistima. Kao primjer kazne Poljacima za skrivanje Židova, nacisti su ubili Wiktoriu, koja je bila u visokom stadiju trudnoće, i Jozefa. Njihovih šestero djece vrištalo je kada je vidjelo tijela svojih roditelja te su i oni bili mučeni i ubijeni.
Poljska katolička crkva pokrenula je postupak kanonizacije Jozefa i Wiktorie 2003. godine. Na 60. godišnjicu masakra podignut je kameni spomenik u Markowi u spomen na obitelj Ulma.
Natpis na spomeniku kaže: „Spašavajući živote drugih položili su svoje vlastite živote. Skrivajući osmero starije braće po vjeri, ubijeni su s njima. Neka njihova žrtva bude poziv na poštovanje i ljubav prema svakom ljudskom biću. Oni su bili sinovi i kćeri ove zemlje; ostat će u našim srcima.“
Majka Riccarda – pomogla je sakriti 60-ak Židova u svome samostanu
Majka Riccarda Beauchamp Hambrough bila je engleska brigitinka. Junački je odgovorila na tajni nalog pape Pia XII. upućen religijskim kućama u Rimu da otvore svoje samostane židovskim bjeguncima od nacista.
Zajedno s poglavaricom samostana, blaženom Marijom Elizabetom Hesselblad, švedskom obraćenicom s luteranstva, pomogla je prokrijumčariti oko 60 Židova u svoj samostan Kuća sv. Brigite na povijesnom trgu Piazza Farnese kada su nacisti počeli uhićivati gradske Židove u listopadu 1943. kako bi ih odveli u logore smrti.
Majka Riccarda rođena je kao Madaleina Catherine u Londonu 10. rujna 1887. godine i krštena je u crkvi sv. Marije Magdalene u Brightonu, u dobi od četiri godine nakon što su njezini roditelji, Windsor i Louise, napustili Englesku Crkvu i prešli na katoličku vjeru.
Ona je bila jedna od prvih sestara koje su se pridružile novoosnovanom Otkupiteljevom redu sv. Brigite i naslijedila je blaženu Mariju Elizabetu nakon smrti.
U srpnju 2010. papa Benedikt XVI. proglasio je Majku Riccardu službenicom Božjom nakon što su početna ispitivanja otkrila opseg njezinog dobrotvornog djelovanja prema onima kojima je dala utočište, neki Židovi su je nježno nazivali „mama“.
Blažena Marija Elizabeta, koju je 2000. godine beatificirao papa Ivan Pavao II., 2004. godine je prepoznata kao Pravedna poganka u ime svih sestara iz Kuće sv. Brigite.
Stanisława Leszczyńska je bila primalja u rodilištu zloglasnog Auschwitza
Stanisława Leszczyńska bila je katolička primalja koja je radila u „rodilištu“ koncentracijskog logora u Auschwitzu. Porodila je više od 3 000 beba u dvije godine. Od toga je polovica bila ubijena utapanjem u bačvama dok je dodatnih tisuću umrlo od hipotermije i pothranjenosti. Od majki se zahtijevalo da se porode, ali bebe su smatrane beskorisnima.
Poput hebrejskih primalja iz Knjige Izlaska koje su odbile naredbu da sve novorođene dječake usmrte „jer su se bojale Boga“, pobožna Leszczyńska iz Łódźa riskirala je svoj život odbijajući sudjelovati u čedomorstvu. Prkosila je u lice dr. Josephu Mengeleu, natjeravši ga da bijesno vikne na nju: „Befehl ist befehl!“ (Naredba je naredba!). Ona se hrabro suočila s njim. Poslije je mogla svjedočiti da pod njezinom skrbi nije umrla ni jedna majka ili dijete.
Leszczyńska je izdržala zahvaljujući svojoj katoličkoj vjeri. Napravila bi znak križa i molila prije svakog poroda, a kad bi mogla, krstila bi djecu prije nego su ubijena.
Kult posvećen Leszczyńskoj nastao je lokalno nakon njezine smrti 1974. i njezin slučaj za kanonizaciju predstavljen je u biskupiji Łódź.
Brojni su ljudi već svjedočili o njezinom zagovoru, osobito povezano za probleme pri porođaju. Smatra je se zaštitnicom pro-life djela.
Christoph Probst – jedan od junaka holokausta i član Bijele ruže
Christoph Probst bio je student medicine, otac troje djece i član Bijele ruže, njemačkog antinacističkog pokreta. Pogubljen je giljotinom u 23. godini zajedno s Hansom i Sophie Scholl, bratom i sestrom, 22. veljače 1943. Preobratio se na katoličanstvo in articulo mortis – u trenutku smrti.
Rođen u Murnau am Staffelsee u Bavarskoj, odrastao je u agnostičkoj obitelji s pomajkom Židovkom. Bio je nadahnut principom religijske slobode i njegova sestra ga se sjeća kao velikog kritičara nacističke ideje koja je narušavala ljudsko dostojanstvo.
U Bijeloj ruži pronašao je istomišljenike, skupinu koja je pokušala njegovati protivljenje nacizmu. Izdali su seriju od šest anonimnih letaka koji su, između ostalog, osudili progon Židova kao „najstrašniji zločin protiv ljudskog dostojanstva, zločin bez premca u ljudskoj povijesti“.
Probst je uhićen s nacrtom sedmog letka koji je on napisao. Opisao je Adolfa Hitlera kao ubojicu.
Na dan pogubljenja u zatvoru Stadelheim u Műnchenu, Probst je tražio svećenika. Kršten je i ispovjedio se govoreći svećeniku: „Moja smrt će sada biti laka i radosna.“
Njegovo najmlađe dijete bilo je staro samo četiri tjedna kada je obezglavljen.
Giorgio Perlasca – od talijanskog poslovnog čovjeka do voditelja sigurne kuće za Židove u Budimpešti
Giorgio Perlasca bio je talijanski poslovni čovjek kojega je Angel Sanz-Briz, španjolski diplomat, zamolio da vodi sigurnu kuću u Budimpešti. Tamo bi Židovi sefardskih korijena (španjolci i portugalci) imali utočište sa zaštićenim španjolskim dokumentima.
1944. postavljen je kao španjolski otpravnik poslova nakon što su Sanz-Brizu njegovi nadređeni naredili da ode iz Budimpešte zbog svoje vlastite sigurnosti. Uzeo je španjolsko ime Jorge i na svojoj novoj poziciji svojevoljno u roku od 45 dana izdao 3 000 zaštitnih dokumenata za španjolsku legaciju.
Kada su vojnici uhvatili skupinu Židova iz španjolske sigurne kuće, Perlasca je hrabro intervenirao premlaćujući zapovjednika. Prijetio mu je da će poslati telegram u Madrid s izvješćem o teškom kršenju španjolskih prava koje bi imalo strašne posljedice za odnose dviju zemalja, a posebno za dotičnog časnika. Svi zarobljenici su oslobođeni.
Perlasca je bio jedan od nekoliko neutralnih diplomata koji su ostali u gradu kada su se svjetske snage približile. Surađivao je s Raoulom Wallenbergom do zadnjeg trena kako bi spasio što je moguće više života.
Za razliku od Wallenberga, on se mogao vratiti kući gdje je rijetko govorio o svojim aktivnostima. Naposljetku su ga odlikovale španjolska, talijanska i mađarska vlada i počašćen je titulom Pravednika među narodima.
Simon Caldwell – Catholic Herald
Prevela: Katarina Zarinkijević
Foto: Ana Ive
