Zašto baš o križu na početku godine?
Jer želim ti ispričati kako sam jednom zapinjući bosa po kršu pronašla Gospodina na vrhu Kalvarije. Kako sam ga zavoljela raspetog. I kako sam u svom križu, u tom jadu od kojeg sam najviše bježala na svijetu pronašla baš Njega, to predivno meko, najnježnije Biće čije Neka bude stvori postojanje.
Moj Gospodin i sve moje!
Tada sam bila djevojka. Netko mi je ispričao kako je trpio na križu otkupljujući naše jade, kako Ga je pritisnulo dok je visio prikovan. Dok su Njegovim rukama tekle bolne rane čovječanstva. Rukama koje su blagoslivljale i ozdravljale, koje su potjerale trgovce u hramu i koje su svetom Josipu pomagale obrađivati drvo. Tada smo se pogledali onako mladenački, naivno i bez puno razmišljanja. Kao kad kažeš zaljubiti se. I zaljubih se u Boga, mog Boga koji vapi za svojim Ocem prikovan na zemlji. Između biti i smrti ostavljen, uz Majku osamljenu, Bog moj i sve moje.
Netko mi reče: Idi i slijedi ga. Ljubi sve ono što te pritišće, to je trag Njegove muke ostavljen nama smrtnicima kao znak otkupljujuće snage jednog Boga koji se utjelovio, prošao zemljom i zamotao u bol. Za tebe.
Netko mi reče: Ljubi križ
Netko mi reče ljubi križ. A križ moj bijaše odviše moj. Odviše usamljen. Križ moj bijaše već dugo dug i bijaše tako nekako bodljikav. Nekako mrzak i nekako Samo ne moj, Gospodine.
Netko mi reče, a ja odbijah. Ja sam trpjela, trpjela i gurala zid da pomaknem od sebe sve to što me pritiskalo kao da želi smrskati tijelo, kao da želi odnijeti dušu, kao da… želi ubiti mene u meni.
Nekako misliš: „Ma svaki daj, ali ne taj. Ne baš taj, Gospodine moj. Zar taj križ trebam …? Zar si baš na tom, i po tom, i iza tog križa skrio sve svoje namjere da mi pokažeš kako si me ljubio još više od toga? Od križa kojeg ja držim u rukama?
Zar baš taj križ mogu zaista ponijeti? Opraštati i blagoslivljati umjesto gunđanja? Umjesto nakupljanja svega što ne oslobađa i nije ljubav? Umjesto da ga ponesem, smišljati ine načine da se usprotivim i prenesem negdje drugdje, samo ne na moja leđa.
Samo ne meni, da se budim svaki dan s tom istom mišlju. S istom uvijek boli sve većom i većom.“
I bilo je.
I zavoljela sam, jer primijetih kako svaki križ, svaki taj moj kad će završiti, ima svog Isusa, ima svog Isusa – O, Bože, zašto si me ostavio i ima svoj trenutak opiranja iza kojeg se smiješi zagrljaj. A zagrljaj je Uskrsnuće, taj bijeli, sunčani, nedjeljni trenutak radosti preobrazbe krvavog u nadu.
I onda dobiješ nekako – kao mala nevidljiva krila. A krila su napravljena od zagrljaja Boga i čovjeka koji Ga uvidi na križu i napravljena su od silne radosti među njima.
Zato što ti želim radost
Pitaš me zašto o križu na početku godine? Baš zato što ti želim radost! Uzmi ga, poljubi Isusa na tom svom križu i kreni hrabro, miljeniče. Uzmi svoj križ i ljubi Isusa na Njemu. Uzmi svoj križ i budi radostan, pomilovan Uskrsom!
Želim ti godinu krila, godinu napravljenu od dana u kojima si ljubio Krista u gredama koje te opterećuju. I godinu uskrsnuća! Praska radosti produbljene Njime!
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: Luana Azevedo – Unsplash
