Na sam spomen sv. Marte vjerojatno nam svima prvo padne na pamet ona poznata Isusova rečenica: „Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno.“ Odmah potom Isus za primjer uzima Martinu sestrinu Mariju koja je, umjesto da sa sestrom poslužuje goste, sjela do Isusovih nogu i slušala ga.
I ja sam Marta kojoj Isus govori: „Brineš se i uznemiruješ za mnogo“
Isus zasigurno nije htio reći da ne treba raditi i posluživati goste kada dođu u posjet, no želio je naglasiti što je važnije. To me odmah podsjeti na onaj dio Evanđelja kada Marija Isusu skupocjenom nardovom pomasti maže noge, a Juda prigovara da se ta dragocjenost mogla prodati i dati siromasima. Svojom izjavom „Siromahe ćete uvijek imati uza se, a mene nećete!“, Isus i tada želi pokazati što je bitnije, tj. staviti stvari na svoje mjesto. I zato je Marija pravo i postupila jer pospremanja i kuhanja je uvijek imala, a privilegij imati Isusa za gosta i nije bio tako čest.
Koliko puta nam se vjerojatno dogodilo (meni jest!) da mi dođu dragi gosti, a ja se niti ne družim s njima jer sam polovicu vremena u kuhinji slažući, kuhajući, servirajući. Da, važno je i hvale vrijedno počastiti goste i pripremiti se za njih, ali važnije je provesti svoje vrijeme s njima, poslušati što nam imaju reći.
Zašto se brinemo?
Stres i briga boljke su modernog, užurbanog svijeta. Sigurno vam je poznata situacija kada se ujutro probudite i odmah, dok su vam oči još zatvorene, sjetite se što vas sve taj dan čeka i od silnih obaveza i briga kako ćete sve uskladiti, zaboli vas želudac i već ste nervozni.
Zašto se brinemo ako znamo da nam ni vlas s glave ne pada bez Očeve volje?
Zašto se brinemo ako nam je rekao da se ne brinemo tjeskobno, da se On brine o nama bolje nego o ljiljanima i pticama nebeskim?
Svi mi u teoriji znamo da je tako, ali nikako da nam te istine prijeđu iz glave u srce. Trebaju se spustiti u srce, tamo pustiti korijenje te polako donositi plodove, a to su mir, spokoj, sigurnost.
Zaboravljamo zahvaljivati, a to nam je glavno oružje u borbi protiv brige
Sveti Pavao nam isto govori da se ne brinemo, a ujedno nam daje i recept za borbu protiv brige: „Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu.“ (Fil 4,6)
Zahvaljivanje je ovdje ključna riječ. Trebamo pomaknuti fokus s našeg problema na Božju slavu, Njega staviti u središte naših razmišljanja, gledati ga, diviti mu se i predočiti si sve ono na čemu trebamo biti zahvalni Bogu. I tada će se naše brige polako smanjivati, a Kristov lik pred našim očima povećavati.
Poznata vam je zgoda iz Evanđelja kada su učenici u lađi, a Isus im prilazi hodajući po moru. Uplaše se, a Petar kaže Isusu da mu, ako je to uistinu On, zapovijedi da dođe k Njemu po moru. Isus mu to i kaže i Petar krene hodati prema Isusu. I odlično mu ide sve dok mu olujni valovi oko njega ne odvuku pozornost od Isusa. Tada se usredotoči na more i počne tonuti.
Kako smo svi mi Marta, tako smo i Petar, ponavljaju nam se situacije koje su se njima događale, suočavamo se s teškoćama s kojima su se oni suočavali. Umjesto da gledamo Isusa, gledamo olujno more, naše probleme i, jer se ne uzdamo u Gospodina, redovito počnemo tonuti.
I što onda činiti?
Rješenje je tako blizu i tako jednostavno: gledaj Isusa! Ta sam je Isus rekao u svom govoru na Gori da je onaj koji sluša njegove riječi kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni, a onaj koji ne sluša kao lud čovjek koji gradi kuću na pijesku. U svačijem životu bit će oluja, to je neminovno, ali je velika razlika na čemu (ili na kome!) gradimo svoju kuću, svoj život.
Dok god se tjeskobno brinemo, nismo u potpunosti predali svoj život Bogu. Možda Ga priznajemo za našeg vladara, ali i dalje, barem djelomično, smatramo da mi najbolje znamo kako nešto riješiti. Kao da ne vjerujemo da Gospodin, uza sve ljude koje je stvorio, može misliti na svakoga od nas ponaosob, na svaku našu sitnicu. Pokušajmo si, stoga, to posvijestiti te, kao psalmist, reći: „Gospodine, proničeš me svega i poznaješ. Ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ..“ (Ps 139,1-2).
Konkretno, u svakidašnjem životu, pokušajmo što češće otići na sv. Misu jer tamo crpimo snagu za sve što vas čeka svakoga dana. Barem jedno tjedno sjednimo, kao Marija, do Gospodinovih nogu, pred Presvetim, i tamo se odmorimo. Recimo što nam je na srcu ili nemojmo reći ništa, a onda Ga samo gledajmo i slušajmo, predajući Njemu sve svoje brige.
Kako je nekada govorio svojim učenicima, tako Isus i nama danas kaže: „Idite za mnom!“ Znači, ne ispred niti pored, već za Njim, iza.
Njemu, našem Gospodinu i Učitelju, dajmo ruku, hodajmo već utabanim putem kojim je i On hodio i ne brinimo ni o čemu.
Ana Vizler – Žena vrsna
Foto: Cagatay Orhan – Unsplash
