„Brak je dvoboj do smrti koji nijedan častan čovjek ne bi smio odbiti.“ – G. K. Chesterton
Poput mnogih aforizama G. K. Chestertona, ovaj citat oduševljava čitatelja – a zatim ga pomalo zbunjuje. To je divna rečenica koju izgovara lik u romanu Manalive i mnogi će čitatelji pomisliti da ima neke istine u njoj.
Brak kao dvoboj?
Razmislimo li malo bolje, ona nije sasvim jasna. Tko su suparnici u dvoboju? Ako su to muž i žena, onda ova izreka poprima turoban prizvuk koji nije svojstven Chestertonu – nije moguće da je njome mislio pohvaliti ružne svađe koje mnoge brakove čine nesretnima. Čak i ako uzmemo da je imao u vidu samo ljubavne razmirice, to bi opet postalo iscrpljujuće i zasljepljujuće kada bi se bračni par u njih upuštao u predloženoj mjeri.
Supružnici možda ponekad i imaju ljubavne razmirice, ali brak se sastoji i od puno običnih, svakodnevnih obaveza, poput: pranja rublja, odlaska zubaru, pranja posuđa i slično. Kada bismo uspoređivali taj zajednički trud u životu s dvobojem promašili bismo poantu. Uostalom, Chesterton sigurno nije smatrao da svi neoženjeni muškarci, uključujući i svećenike Katoličke Crkve kojoj je i sam pripadao, nisu časni ljudi.
Dvoboj ne protiv već za
Ipak, Chestertonov citat ostavlja dojam da se radi o nečemu što je puno više od šaljive, ali besmislene metafore u jednoj od njegovih fantastičnih priča. Vjerujem da je to zato što je za muškarce brak uistinu dvoboj do smrti, ali ne protiv svoje žene, već za nju. Naši tradicionalni ženidbeni zavjeti vrlo su romantični. Oni su poput kakve zakletve koju bi izrekao vitez iz bajke. „Obećavam ti vjernost u dobru i zlu, zdravlju i bolesti. Ljubit ću te i poštovati u sve dane života svoga!“ – ovi zavjeti prkose cijelome svijetu, ako ima potrebe za tim.
Muž ne ulazi u dvoboj protiv vlastite žene, nego potencijalno sa svime i svima, uključujući i samoga sebe. Misija kojoj je u cilju vjerno izvršavanje danih zavjeta u nekim je trenucima mukotrpna, dok je u drugima pak radosna, no ti trenuci nisu podjednako raspodijeljeni. Očuvanje bračnih zavjeta tj. održavanje danih obećanja može uzrokovati veliku patnju.
Ali, to je rizik ljubavi.
Brak znači prihvatiti ranjivost do kraja svog života
C. S. Lewis podsjeća nas da „ljubiti znači biti ranjiv“. Ljubiti drugu osobu znači predati sebe poput taoca na milost i nemilost sudbine i tuđe volje. Tradicionalni kršćanski ženidbeni zavjeti posve su jasni po tom pitanju: supružnici obećaju da će ostati u braku u zlu, u siromaštvu i u bolesti, ako do toga dođe. Razboritost može ublažiti neke od rizika, ali brak svejedno znači prihvatiti ranjivost do kraja svog života, ako ove zavjete shvaćamo ozbiljno.
Uzmimo još jedan citat iz Chestertonova romana Manalive: „Nerazboriti brakovi! (…) Postoje li uopće razboriti brakovi? To je kao da pričamo o razboritim samoubojstvima.“ Obvezati se na nešto do smrti nerazborit je čin ako čovjek gleda samo na sebe.
Brak označava smrt autonomnosti jer ustanovljuje doživotan „mi“ nad čovjekovim usamljenim „ja“. Tjelesno sjedinjenje u braku kada, kako Biblija kaže, dvoje postaju jedno tijelo samo je djelić bračnog sjedinjenja. U njemu se samostalnost ne dokida, već se bespovratno predaje drugoj osobi. Predati potpunu kontrolu nad svojim životom na ovaj način možda zvuči zastrašujuće i mnogi to odbijaju učiniti. Primjerice, čuveni filozof Jean-Jacques Rousseau čitavog je života pokušavao pronaći ljubav koja nije ranjiva. No to je u ovome životu jednostavno nemoguće.
Kada se obvezujemo omogućujemo odnosu da preraste iz mogućnosti u stvarnost
Ako želimo zadržati za sebe kontrolu i sigurnost, možemo imati užitak, ali ne i ljubav. A užitak bez ljubavi brzo izblijedi. Stoga Lewis zaključuje svoje promišljanje o ljubavi koja je ranjiva s upozorenjem: „Jedino mjesto izvan raja gdje možete biti potpuno sigurni od svih opasnosti i poremećaja ljubavi jest pakao“. Oni koji žele zaštititi svoje srce od svih rizika na kraju postanu bezosjećajni. Zato tradicionalni ženidbeni zavjeti ne skrivaju da će srca supružnika kad-tad biti slomljena, jer ako s godinama ne otvrdnu, onda će barem jedno od njih biti slomljeno kada ih smrt rastavi.
Unatoč svemu, zaljubljeni parovi ipak ulaze u brak, ne samo zbog društvenog običaja ili blagodati koju ljubavna i obiteljska stabilnost pružaju društvu, već zato što ih njihova ljubav navodi na to. Ima nešto u osjećaju zaljubljenosti što nas potiče da obećamo drugoj osobi vječnu vjernost. Kao da smo svjesni da takva vjernost pruža bolji život, bez obzira na moguće rizike.
Kada se obvezujemo, to omogućuje odnosu prerasti iz mogućnosti u stvarnost. Osoba koja žrtvuje svoju samostalnost na žrtveniku braka shvatit će da se u tom braku još više ostvaruje. Kada su iscrpljene sve mogućnosti onoga što bismo mogli postati, tek tada možemo početi raditi na tome da postanemo nešto. Isto tako, kada zaboravimo na sve druge, tek tada možemo ostvariti svoj odnos s nekime.
Mit o srodnoj duši
Ali tu se moramo čuvati potencijalnog krivovjerja koje vreba u našoj kulturi, a to je ideja o „srodnoj duši“ ili „onom pravom/onoj pravoj“. To je prividno duhovan koncept koji tvrdi da postoji jedna osoba koja vam je suđena. Ako se vjenčate za tu osobu bit ćete sretni u braku. Ovo gledište, koje su prihvatili i neki kršćani, nudi privremeno rješenje za strah od rizika koji proizlaze iz predanja. No zapravo, ono samo pogoršava stvari.
Ta je ideja privlačna jer ističe da će veza i brak sa srodnom dušom biti jednostavni. Međutim, takvo jamstvo pruža izliku za lijenost (moralnu i svaku drugu) u vezi, kao i izliku za raskid braka jednom kada se problemi neizbježno pojave. Osim toga, može se dogoditi da tek kasnije u životu shvatimo da nam osoba za koju smo u dvadesetima ili tridesetima mislili da je naša srodna duša zapravo nimalo ne odgovara. Osoba koja nam savršeno paše dok smo još uvijek nezreli ne pruža nam mogućnost da sazremo jer ne ostavlja prostora za rast. Popularna ideja o srodnoj duši ne uzima u obzir dinamiku i razvoj koji je nužan za održavanje cjeloživotnog odnosa.
Prava srodna duša je osoba s kojom si već u braku
Koncept srodne duše isto tako zanemaruje slobodnu volju i ljudsku grešnost. A to su stvarnosti koje mogu narušiti i uništiti čak i veze između srodnih duša, ako takve uopće postoje u onom obliku u kojem se obično zamišljaju. Ako odbijamo priznati da svi supružnici imaju ljudske slabosti, koncept srodne duše postaje idol koji nas odvodi na krivi put u našem poimanju bračnih zavjeta. J. R. R. Tolkien je prepoznao opasnosti te krive ideje o srodnim dušama upozorivši svog sina Michaela u jednom od svojih pisama:
Kada sva raskoš nestane ili jednostavno problijedi, misle da su učinili pogrešku, da ih prava srodna duša još čeka negdje u svijetu. A ta prava srodna duša najčešće bude prva seksualno privlačna osoba na koju naiđu. Netko za koga su se mogli vrlo profitabilno vjenčati, da bar… I zato dolazi do razvoda braka – kako bi omogućio taj „da bar“. Generalno su u pravu: oni jesu pogriješili. Samo mudar čovjek pri kraju svoga života može objektivno prosuditi, s obzirom na sve mogućnosti, s kime je mogao najprofitabilnije ući u brak! … Ali „prava srodna duša“ je osoba s kojom si već u braku.
Očuvanje bračnih zavjeta izazovna je i romantična misija
Naravno, treba pažljivo birati životnog partnera, ali ne smijemo očekivati da ćemo pronalaskom prave osobe naći samo ugodu i savršenu podudarnost. Tolkienovoj opomeni možemo dodati sljedeće: čak i ako postoji osoba koja je savršena za vas, zašto mislite da zaslužujete tu osobu? Ili da ćete uopće htjeti savršenu srodnu dušu?
Onako kako vi možda zamišljate srodnu dušu vjerojatno je sasvim drukčije od onoga što bi bilo dobro za vas. Osoba koja je stvarno savršena za vas ne bi vas pustila da bezbrižno sjedite prekriženih ruku. Ista bi željela da postanete bolja osoba, a mnogi od nas neće objeručke dočekati takve „popravne“ mjere, bez obzira na to koliko nas nježno supružnik potiče na napredak.
Nezrela ideja o srodnoj duši ne nudi bijeg od ljubavi koja je ranjiva i rizika cjeloživotnog predanja u braku. Postoji samo odluka (dobro promišljena, nadamo se) koju na početku donesemo, a zatim cijeli život nastojimo živjeti u skladu s danim zavjetima, unatoč tragedijama, patnji ili pak bezbrižnoj dosadi životne svakodnevice u prosperitetnom suvremenom svijetu. Danas je postalo moderno ismijavati bračni život „običnih“ muškaraca i žena kao nešto što je monotono i dosadno. Međutim, bračni parovi često sudjeluju u misiji koja je daleko izazovnija i romantičnija od bilo kakvog pothvata nekakvog boemskog razvratnika.
Očuvanje bračnih zavjeta omogućuje nam da afirmiramo svoju slobodu i dostojanstvo
Brak do kraja života čin je prkosa protiv svih poteškoća u životu, od onih katastrofalnih do onih svakodnevnih. U braku muškarac i žena obećaju sebe jedno drugome, a sudbini kažu da ide svojim putem. Tradicionalni zavjeti koji čine brak veličanstvenim najveći su dokaz ljudskog djelovanja, a time i ljudskog dostojanstva. Naša se sloboda ne ostvaruje u mogućnosti da nešto učinimo, već u vršenju onoga što smo rekli da ćemo učiniti. Ljudska sloboda se ostvaruje kada dobrovoljno ograničavamo sami sebe davanjem i ispunjavanjem obećanja. Tim se činom afirmiramo u odnosu na svijet i budućnost kao oni koji djeluju, a ne kao oni koji samo reagiraju na izvanjske okolnosti. Moć zakletvi u legendama, književnosti i pravu leži u njihovoj afirmaciji slobodne ljudske odluke i volje.
Davanje i održavanje obećanja, zajedno s praštanjem, zaustavlja reakciju i daje nam mogućnost započeti nešto novo. Iz te perspektive, bračni zavjeti nisu završetak kojim se uspostavlja statično stanje, već početak koji omogućuje razvoj nečeg novog. Očuvanje bračnih zavjeta omogućuje nam da obnavljamo svoju slobodu i dostojanstvo kao aktivni pojedinci, sjedinjujući pritom dvije polovice ljudske vrste u zajednici koja ju produljuje.
Nama kršćanima ovo omogućuje shvaćanje braka kao izvora milosti i odraza Krista i Njegove Crkve. Isus Krist proveo je svoj život u poniznoj službi da bi uspostavio svoju Crkvu te na kraju umro za nju. Kada je riječ o čuvanju bračnih zavjeta, ništa što On traži od nas nije teže za podnijeti od onoga što je On već pretrpio poradi nas.
Nathanael Blake – Catholic Education Resource Center
Prevela: Maja Dukmenić
Foto: Randy Fath – Unsplash
