Kanon prijateljstva

kanon prijateljstva, prijateljstvo, prijatelji, prijateljice

Prijateljstvo je dijelić raja na zemlji. Aristotel je prijateljstvo smatrao vrlinom te važnim pokazateljem ljudskog karaktera. Ovidije nam, pak, govori kako su prava prijateljstva rijetka: „Dok si sretan imaš puno prijatelja, a kad dođu teška vremena bit ćeš sam.“ Prijateljstvo koje je iskreno vrijedi tim više jer je rijetko. Tako nam kažu i Izreke: „Prijatelj ljubi u svako vrijeme“. (Izr 17, 17)

Životna škola prijateljstva svetog Augustina

Sv. Augustin, koji je bio bistrog uma i toplog srca, govori o prijateljima koji vole jedan drugoga te dijele sreću i tugu, ideje i iskustva: „Oni izgaraju jedni za druge“. Sveti je Augustin kao dječak razvio prijateljstvo s vršnjakom. Postali su nerazdvojni. Nakon što se dječak razbolio i pao u nesvijest, primio je krštenje. Augustin je mislio kako će dječak odustati od kršćanstva čim se oporavi, međutim, dogodilo se upravo suprotno. Jednom prilikom kada se Augustin našalio na račun prijateljeva krštenja, dječak je ozbiljno upozorio Augustina da ako misli i dalje biti njegov prijatelj odmah prestane s takvim šalama. Nažalost, bolest se vratila i Augustinov je prijatelj preminuo.

Sveti je Augustin mnogo patio zbog gubitka dragog prijatelja, a srce mu je bilo „crno od žalosti“. Plakao je i tugovao, ali njegove su suze bile nevjerničke. Nakon mnogo godina, u „Ispovijestima“ je pisao „o ludosti koja ne zna kako čovjek treba voljeti čovjeka“. Otkrivši dubinu vjere, Augustin je shvatio da bi svako pravo prijateljstvo ili ljubav trebali biti ukorijenjeni u Bogu. Samo u Njemu može cvjetati istinska ljubav.

Rane su polako zacijelile, a Augustin je iskusio još nekoliko iskrenih prijateljstava, posebno s Alpyiusom i Nebridiusom. Nakon Nebridiusove smrti, napisao je: „Ne vjerujem da će me zaboraviti jer Ti, Gospodine, koga On ljubi, misliš na mene”.

Pravi se prijatelj brine o dobrobiti drugoga

Osim što prijatelji dijele zajedničke interese, oni misle i na međusobnu dobrobit. Francuski je spisatelj Jean de Rotrou napisao kako „prijatelj koji pati sam vrijeđa drugog prijatelja“. Postoje trenuci kada se prijatelji brinu jedno za drugo i pomažu si, čime se očituje dubina njihova prijateljstva. Prijateljstva iz interesa tek su iluzija ljubavi i brige te ona propadaju čim se interesi počnu razilaziti. Prilika da se pomogne drugome u nevolji izvor je radosti kod svakog istinskog prijatelja.

Koliko se trebamo žrtvovati za prijatelja

Trebamo li za prijatelja žrtvovati novac ili vrijeme? Trebamo li patiti? „Nema veće ljubavi nego položiti život za prijatelje.“ Zar je to uistinu tako? Potrebe za pomoći su različite, stoga ćemo u skladu s time i reagirati.

Postoje ljudi koji će dobrotu i velikodušnost prijatelja pokušati iskoristiti. Traže pomoć u beznačajnim stvarima te se ne ustručavaju iskorištavati tuđu velikodušnost za nešto što bi mogli i sami riješiti. Istinski se prijatelj nikad ne ponaša na takav način.

Osoba od koje se traži pomoć može se, također, naći u različitim situacijama: kada srce osjeća ljubav, prijatelj je u svakom trenutku spreman uskočiti. Međutim, kada jedna strana shvati da će svojim prešutnim prihvaćanjem svakog poziva u pomoć, „razmaziti“ svog prijatelja tada takve pozive treba odbiti. No, i tada odbijanje mora biti u ljubavi.

U situacijama bolesti, starosti ili hitnog slučaja velika je razlika između vrlo malog napora (ili žrtve) pri pomoći i ozbiljnosti potrebe druge osobe (odvesti nekoga u bolnicu, pričuvati djecu majci koja mora hitno odvesti jedno od djece doktoru). Ako se u ovakvim slučajevima ne traži pomoć prijatelja, čini se „grijeh“ protiv prijateljstva.

Prijatelj koji odbija pomoći, a potreban je tek malen napor za tako ozbiljnu potrebu, prestaje biti istinski prijatelj. Takva osoba još nije naučila kršćansko umijeće istinskog prijateljstva.

Što napraviti kada moramo odbiti pomoć

Naravno, postoje iznimke kada moramo odbiti molbu za pomoć. Ako se istovremeno nađemo u jednako ozbiljnoj situaciji tada je bilokacija jedino moguće rješenja, ali nažalost vrlo rijetko dostupno. Međutim, način odbijanja molbe je vrlo važan. Isto naglašava i Franjo Saleški kada kaže da bi u situacijama odbijanja molbe za pomoć to napravio toliko ljubazno i milostivo da bi ona druga osoba otišla u ljubavi i zahvalnosti prema njemu. Odbijanje na takav način odaje osjećaj koliko bi ta osoba voljela pomoći i koliko žali što ne može te kako će moliti za onoga u potrebi. S druge strane, popustiti na prijateljev zahtjev ostavlja dojam kako je molba više smetnja što može povrijediti drugoga i uništiti osjećaj zahvalnosti.

Prijateljske veze ne poznaju „zakonsku“ obavezu. Ljepota prijateljstva jest upravo u tome što takva veza ne postoji, ali duboko u srcu prijatelji znaju da postoji moralna obveza koja nije ništa manje važna.

U idealnom slučaju, prijatelj će ponuditi pomoć i prije nego što ga to zatraže

Pitanje glasi: koliko je duboka, istinska i sveobuhvatna ljubav prema prijatelju? Što sve podrazumijeva moralnu obvezu? Ako znate koliko ste spremni žrtvovati za svoga prijatelja, znat ćete koliko je duboka vaša ljubav. Iako nitko nije dužan spašavati tuđi život žrtvujući svoj, neki su spremni i to napraviti iz ljubavi. Primjer je čovjek koji je darovao bubreg bolesnom bratu, ali je zbog komplikacija preminuo. Bez obzira što nije bilo moguće znati da će čovjek tijekom operacije preminuti, činjenica da je bio spreman preuzeti taj rizik govori o dubini njegove ljubavi prema bratu. Tako ni jedna majka ne bi ni trenutka dvojila o žrtvi za svoje dijete. Sjetite se Gianne Molle koja je iznijela trudnoću do kraja želeći spasiti život svoga djeteta. Umrla je brzo nakon poroda te je beatificirana.

U idealnom slučaju, prijatelj će ponuditi pomoć i prije nego što ga to zatraže. Radosno će priteći u pomoć što prije. Nikada se takva ponuda ne smije uzeti zdravo za gotovo ili zamjerati ako ona izostane. Naša nas grješna narav tjera da tražimo svoja prava i zamjeramo ako ih se ne poštuje. Postoje žrtve koje možemo ponuditi, ali ih se ne smije zahtijevati.

Kako prihvaćamo tuđu pomoć

Način na koji osoba prihvaća pomoć govori mnogo o njoj i pokazuje je li zahvalna. Važno je što govore osobe koje su primile dobrotu tuđe velikodušnosti.

Najveća je opasnost u prijateljstvu zamjena uloga. Onaj koji pruža pomoć trebao bi ublažiti svoju žrtvu, a onaj u potrebi trebao bi paziti da ne umanjuje primljenu žrtvu. Nažalost, ljudi prečesto mijenjaju ove uloge jer velikodušan prijatelj daje s takvom dobrotom i radošću da bi drugi mogao doći u kušnju i reći: „Ali on je bio tako sretan što može pomoći.“

Naravno, postoje ljudi koji odbijaju pitati pomoć čak i kad su očajnički u potrebi. Ne žele biti dužni te se radije nađu u teškoj nevolji nego da se obrate prijatelju. Međutim, kada riješe problem neki od njih (ne)vješto natuknu kako bi im pomoć dobro došla da ju je netko ponudio. Ovo je vrlo suptilan i okrutan način okrivljivanja prijatelja o nepoštivanju moralnih obveza prijateljstva. Takvi teško izgovaraju riječ „hvala“.

Darivanje i očekivanje zahvalnosti

Prijateljstvo se može uništiti i kada jedan uradi nešto ljubazno ili daruje poklon, očekujući priznanje za svoje djelo. Ponekad ta zahvalnost izostane te se javlja razočaranje.

Činjenica je da postoje dobri i loši trenuci kada možete pomoći. Kada netko dođe kući iscrpljen od cjelodnevnog posla ne očekujte toplu i nježnu reakciju. Trebali bismo strpljivo čekati kada je osoba spremna prihvatiti pomoć. Štoviše, ne smijemo pomagati samo radi tople zahvale. Trebali bismo pomagati jer je to na dobrobit drugoga te se ne uvrijediti ako očekivana zahvalnost izostane. Čak i pri pomaganju drugima možemo biti sebični.

Danas se riječ „hvala“ rijetko čuje, a zahvalnost čini dušu ljepšom. Ova je dragocjena riječ jedna od najvažnijih u prijateljstvu i braku. Ne tako davno, bila je ukorijenjena u odgoj djece te bi ona znala da moraju zahvaliti na poklonu. Danas ova riječ nije u modi. Konzumerizam je uništio ovu strunu ljudske duše: što više primamo, više želimo, a manje cijenimo.

Jesmo li zahvalni svojim bližnjima

Zahvalnost je blagoslovljeno tlo na kojem prijateljstvo i brak rastu. Postoji opasnost da mnoge znakove ljubavi koje primamo od naših bližnjih primamo zdravo za gotovo. Toliko mnogo od njih primamo da ih niti ne primjećujemo. Međutim, riječi zahvalnosti bi trebale biti zlatne niti koje isprepleću prijateljski odnos pun ljubavi.

Kada nam pomogne stranac, zahvalit ćemo bez razmišljanja; a kada tome posvjedočimo, ugodno se iznenadimo. No, ako naš bližnji učini nešto za nas, čini se gotovo normalnim ako zahvala izostane.

Izrazi zahvalnosti su uvijek dobrodošli. Sjetite se odgovora puka tijekom Mise, a ima ih mnogo i duboko su značajne. „Gospodine, nisam dostojan“ nekoć se ponavljalo tri puta. Zar ne bismo mogli i češće?

Kada ljudi žive zajedno (pogotovo se misli na brak) te se vide rano ujutro i kasno navečer, u trenucima kada su jako umorni i napeti lako nam pobjegne neljubazna riječ. Jedino sveci uspijevaju izbjeći takve opasnosti. Međutim, postoji bezvremenski kršćanski lijek: odmah tražiti oprost.

U Izrekama se kaže da dobar čovjek padne sedam puta dnevno (Izr 24, 16). Ljudski je život niz padova. No, ključno je pitanje: kada padnemo, što nam je napraviti? Pad nije toliko loš koliko odbijanje da ustanemo. Ustati znači tražiti oprost i pretvoriti poraz u pobjedu. Plemenita prijateljstva i sretni brakovi (koji zaista postoje) karakterizira činjenica da je osoba spremna priznati pogrešku ili slabost i tražiti oprost. Što je osoba svetija, to je skrušenija i kod najmanjih pogrešaka. To je predivno opisano u Danteovoj „Božanstvenoj komediji“: „Kako mali grijeh ima tako gorku snagu.“ Tko ima tako okrutno srce da odbije oprostiti nekome tko se iskreno kaje? Na neki nam način ta osoba postane posebno draga.

Bezuvjetna spremnost na oprost

Ovo nas dovodi do trećeg pravila kršćanskoga prijateljstva: bezuvjetna spremnost na oprost. Onaj koji ne oprašta osuđen je na propast jer Bog ne može biti milostiv prema nama ako smo nemilosrdni prema bližnjima. Riječi Očenaša bi trebale biti središte svakodnevne meditacije katolika: „Oprosti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“ Jednom kad shvatimo veličinu našeg duga prema Bogu, trebalo bi nam biti lako oprostiti bližnjemu.

Ako nas netko povrijedi, trebali bismo osjećati bol najviše zbog toga što je naš bližnji umrljao svoju dušu i uvrijedio Boga. Povredu koju nam je nanio trebali bismo oprostiti, a to će onda i ukloniti bol. Isto vrijedi ako naš bližnji povrijedi nekog drugoga. Trebali bismo predano moliti da on zatraži oprost ili bratski ukazati da tako postupi. Što je prijatelj ili supružnik svetiji, spremniji je zahvaliti, tražiti oprost i oprostiti.

Prijateljstvo je dragocjeno blago i Aristotel je bio u pravu kada ga je opisao kao istaknutu vrlinu. Međutim, što možemo reći o „svetom prijateljstvu“ ukorijenjenom u Kristu, dijeleći Njegovu ljubav prema bližnjima? Oni koji su blagoslovljeni milošću i koji ispunjavaju kršćanski kanon prijateljstva, okusit će raj.

Alice von Hildebrand – Chatolic Culture


Prevela: Kristina Ivaniš Vuković
Prilagodila: LR
Foto: TeiTo

 

Žena Vrsna

Žena vrsna vrijedi više nego biserje. Srce njena muža bez straha se može u nju pouzdati, ona mu uvijek čini dobro. Vješto i neumorno radi na njivi Gospodnjoj, tražeći i vršeći volju Božju. U njoj nema straha, osim straha Božjega pa se smije svakom novom danu uživajući u plodovima svojih djela.