Svake godine krajem srpnja obilježava se Tjedan prirodnog planiranja obitelji (PPO). Tijekom ovih tjedana, vidjela sam mnogo ispravnog korištenja PPO-a; borbe s vjernošću ovome dijelu katoličkog života i mnoge druge važne teme. Ono što bih htjela dodati je za one koji su uspjeli biti vjerni i koji su zbog te vjernosti nagrađeni patnjom, gubitkom ili neplodnošću.
PPO tjedan nije samo za velike obitelji koje iščekuju nove članove ili za obitelji koje izbjegavaju trudnoću radi ozbiljnih razloga. PPO je za sve obitelji, uključujući i nenamjerno male obitelji i obitelji koji su tragično ostale bez djece. Prvih godina mog braka PPO je bilo standardno pitanje za našu obitelj budući da smo dobili četvero djece u pet godina. No, tek sam ove godine naučila tešku lekciju o PPO i potpuno značenje otvorenosti životu.
Bog nije biznismen
Ovog sam tjedna saznala da je naše šesto dijete umrlo u 17. tjednu trudnoće. Samo mjesec dana ranije gledali smo na ultrazvuku našu bebu kako se miče, bila je nešto veća od prosjeka i slušali smo malo srce koje savršeno otkucava. Svi su bili oduševljeni i uzbuđeni. Svi, osim mene. Tada sam bila sigurna da ćemo ovako završiti. Zasigurno zato što smo naše peto dijete prije manje od godine dana izgubili baš na ovaj način. Nitko ne zna zašto. Prolazit ćemo kroz mnoga testiranja sljedećih dana i mjeseci, ali liječnici su nas već upozorili kako je moguće da nikad nećemo saznati razlog.
Lako je pomisliti kako otvorenost životu podrazumijeva da će ti Bog dati ono što želiš budući da si tako velikodušan i hrabar. No, nije tako. Otvorenost životu ne osigurava te od patnje, baš kao što ti ni neotvorenost ne osigurava patnju. Bog nije biznismen koji nagrađuje ili kažnjava ljudi ovdje na zemlji. Zapravo, mislim da otvorenost životu znači da si otvoren patnji, tuzi, strahu, smrti.
Djelić srca koji je izvan tebe
Postoji izreka koja govori da kad imaš dijete to znači da si voljan djeliću svoga srca dopustiti da hoda izvan tebe. Kada smo bili trudni s našim najstarijim djetetom, dragi su nam prijatelji izgubili dijete u nesreći. Sjećam se kako sam pomislila: „O, maleno moje, nikad nemoj doći van. Ovdje si siguran.“ Sada mi je jasno kako ne postoji sigurno mjesto. Čim prigrliš svoje dijete u svojem srcu, u svom tijelu, time prigrliš i rizik i mogući slom srca na tisuće različitih načina.
Prošlu subotu sam odlučila otići na ispovijed i na Misu sa svojom djecom. Priličan pothvat s obzirom na to da je tata zaposlen i inače obično pričekam da se cijela ekipa okupi, ali baš sam htjela ići. Tako smo otišli i poredala sam velike na klupu, a najmanjeg sam povela sa sobom u ispovjedaonicu. Pričala sam svećeniku kako mi je teško moliti za svoje nerođeno dijete zbog gubitka prethodne bebice. Znala sam da molitve nisu uvijek uslišane na način kako želimo. Na moje iznenađenje, u ispovjedaonici nije bio naš svećenik, nego svećenik u posjeti. Rekao mi je neka idem moliti za svako svoje dijete i neka ih predam Bogu: i one žive, i one koji su umrli i ovo dijete u mojoj utrobi. Neka ih predam Njemu i neka povjerujem kako ih On voli više od mene.
Predala sam Mu svoju djecu
Otišla sam kući i meditirala o nekoliko odlomaka iz Svetog pisma. Razmišljala sam o Mariji koja je gledala kako je Njen Sin strahovito patio i umro na križu. Razmišljala sam o Ani koja je molila i molila za svog sina, a kada ga je dobila predala ga je natrag Bogu u hram te ga viđala jako rijetko. Razmišljala sam o Makabejcima i njihovoj majci koja je radije njih vidjela mrtve radi vjere u ovom životu kako bi mogla biti s njima u vječnosti. I razmišljala sam o Abrahamu i Izaku. Molila sam poput Abrahama da ne zadržavam svoje dijete ako Bog od mene bude tražio da mu ga predam.
Dva dana kasnije zatražio je. I zahvaljujem Mu što me poslao u ispovjedaonicu onog dana kada je poslao tog svećenika tamo. Predala sam Mu još jedno dijete i neću Mu zamjerati zbog oduzetog života koji je ionako uvijek bio u Njegovim rukama, a nikada u mojima. No, palo mi je na pamet da je upravo takvo srce mentalitet otvorenosti životu. Mi ne zadržavamo našu djecu.
Novi život stavljamo u ruke njegovog Stvoritelja
Mi ne zadržavamo njihovo postojanje u svijetu koji tvrdi da su oni smetnja. U svijetu koji govori kako bi mu bilo bolje bez njih. U svijetu koji govori kako bi bilo bolje da djeca s teškoćama nisu živa. U svijetu u kojem nema mjesta patnji ili nesigurnostima, mi ne zadržavamo svoju djecu. Sudjelujući u njihovom stvaranju, od prvog trenutka novi život stavljamo u ruke njihovog Stvoritelja i prihvaćamo kako će On kontrolirati sve dane njihova života, od prvog dana pa sve do posljednjeg.
Stoga, ako ste otvoreni životu i ako je ta velikodušnost završila spontanim pobačajem, mrtvorođenčem, smrću djeteta, patnji u bolesti ili na bilo koji drugi teški način, tada ste uistinu otvoreni životu, i ako vam nije darovano dijete, znajte da je vaš dar Bogu svejedno prekrasan, hrabar, velik dar. Bili ste spremni na davanje, predanje, a ne na zadržavanje. I znajte da ja i mnoge druge žene koje su svoju djecu vratile Bogu prije nego što su željele, mole za vas i tuguju s vama.
„Ne znam kako ste nastali u mojoj utrobi, jer nisam vam ja darovala ni duh ni život niti vam tkivo složila. Zato će vam Stvoritelj svijeta, koji je sazdao ljudski rod i koji svemu dade početak, milosrdno vratiti i duh i život, jer vi sad ne marite za se iz ljubavi prema njegovim zakonima.“ (2 Mak 7,22-23)
Caitlin Marchand – CERC
Prevela: Nives Horvat
Foto: Pexels
