Tema oko koje se „lome koplja”
Kako se zahuktava situacija oko ratifikacije Istanbulske konvencije u našoj maloj zemlji, svjedočimo još jednom razdoru u društvu poradi opasnih konstrukata koji se kroz spomenutu konvenciju provlače. Stoga se pokazalo potrebnim istražiti kakva su iskustva drugih zemalja te što za znanost znači rodna ideologija.
A tema je, vjerojatno ste upoznati, pitanje rodne opredijeljenosti i transseksulanosti oko čega se u svijetu vode ozbiljne borbe već godinama, a gdje se znanost pokušava othrvati agresivnim LGBTQI lobijima i raznim političkim interesima te zagovarati zdravi razum. Meta je, da stvari budu još tužnije, najranjivija populacija – djeca.
Nova stvarnost
Američko udruženje pedijatara (American College of Pediatricians) koje okuplja liječnike te stručnjake iz područja mentalnog zdravlja, struja je tog zdravog razuma „preko bare” koje upozorava na sve alarmantniju situaciju u američkom društvu. Iz godine u godinu raste broj pedijatrijskih „rodnih klinika” koje se smatraju elitnim centrima za pomoć djeci zbunjenoj vezano za svoj biološki spol (kada jedan dječak ili djevojčica, biološki zdravi, vjeruju da su suprotno od svog biološkog spola). Ovaj poremećaj, pod imenom rodna disforija, u posljednjem se izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika psihičkih poremećaja Američkog udruženja psihijatara (DSM – V) definira kao duševni poremećaj.
Međutim, zahvaljujući tzv. „afirmativnom pristupu” koji se naširoko primjenjuje u rodnim klinikama u slučajevima rodne disforije, ono što su nekada liječnici tretirali kao psihički problem, sada se promatra kao normalno ponašanje osobe. Oni stručnjaci koji se usuđuju osporavati navedeni pristup bivaju marginalizirani u stručnim krugovima.
Nemaš psihički problem – rođen si u pogrešnom tijelu!
„Afirmativni pristup” široko je prihvaćen od strane vodećih medija, prosvjetnih ustanova kao i pravnog sustava te ga preporučuje većina američkih zdravstvenih organizacija. Zasnovan je na ideji da su djeca koja „učestalo i uporno” tvrde da njihov rod nije u skladu s njihovim biološkim spolom zapravo transseksualne osobe. Činjenica da se u svim drugim slučajevima u psihijatrijskoj praksi osoba, koja „učestalo i uporno” tvrdi nešto što je suprotno od njene fizičke stvarnosti, smatra bilo konfuznom ili sumanutom, ovdje je potpuno izignorirana.
Prema protokolu afirmativnog pristupa, roditeljima djece s rodnom disforijom se savjetuje da svoje dijete prihvaćaju sa spolom kojeg ono tvrdi da jest. Ono što slijedi jest da se djetetu u dobi od 11 ili 12 godina daju lijekovi koji odgađaju normalne pubertetske promjene do kojih dolazi u skladu sa spolom s kojim je ono rođeno. Ukoliko do navršene 16. godine dijete i dalje uporno tvrdi da je zarobljeno u tijelu krivog spola, počinje se s terapijom hormonima suprotnog spola od onog biološkog, a djevojčice mogu biti podvrgnute operaciji dvostruke mastektomije.
Zlostavljanje djece pod krinkom pružanja zdravstvene zaštite
Predsjednica Američkog udruženja pedijatara, dr. Michelle A. Cretella, uporno upozorava američko društvo na pogubnost ovog pristupa koji je zapravo zlostavljanje djece pod krinkom pružanja pomoći i zdravstvene zaštite. „Kada biološki potpuno zdravom djetetu dajete terapiju koja blokira hormone spolnog sazrijevanja, vi ga zapravo kastrirate. Tretirate pubertet kao bolest i sprječavate normalne promjene koje su nužne za zdrav razvoj djeteta. Takav razvoj situacije najvjerojatnije će rezultirati dvostrukom mastektomijom kod djevojčica u dobi od 16 godina. To nije način na koji se liječi depresija ili anksioznost.”
Cretella također navodi kako konfuzija vezana za spol nije neuobičajena kod djece u predadolescenciji i adolescenciji te ona posve prirodno prolazi po dovršetku puberteta. Naime, statistike pokazuju da 98% muškaraca i 86% žena, koji tijekom djetinjstva osjećaju smetenost vezanu za spol, u konačnici prihvaćaju svoj biološki spol nakon što prođu pubertet.
Nitko se ne rađa „zarobljen u tuđem tijelu”
Osim neumoljive statistike, znanost je također vrlo jasna. Vrlo opsežno istraživanje provedeno sa jednojajčanim blizancima dokazuje da se nitko ne rađa zarobljen u tuđem tijelu. Sva ljudska bića rađaju se s biološkim spolom. Postoji bar 6500 genetskih različitosti između muškaraca i žena. Niti jedan medicinski postupak ne može to promijeniti, jer je utkano u svaku našu stanicu.
Ali rodni identitet nije biološki pojam već psihološki. On se razvija vremenom i, kao svaki razvojni proces, može biti narušen subjektivnim percepcijama, međusobnim odnosima i negativnim iskustvima iz djetinjstva.
Posljedice hormonskih tretmana
Djeca podvrgnuta terapiji blokade hormona spolnog sazrijevanja mogu iskusiti brojne zdravstvene probleme: smanjena mineralizacija kostiju (veći rizik nastanka koštanih trauma u mlađoj odrasloj dobi), povećan rizik od debljanja, tumora testisa kod dječaka te poteškoće psihološkog i kognitivnog razvoja (pamćenje i izvršne funkcije). Ometen je normalan rast i onemogućena plodnost djeteta koje je prije tog postupka biološki bilo potpuno zdravo. Jasno da i tretiranje spolnim hormonima, poput testosterona i estrogena, nosi sa sobom rizike opasne po zdravlje. To su problemi s krvnim tlakom, stvaranje krvnih ugrušaka, moždani udar i rak.
Rodna ideologija i pitanje suicidalnosti
Afirmatori ovakvih mutilacijskih postupaka nad djecom tvrde kako se time smanjuje rizik od suicida kod djece koja se identificiraju kao transrodna. Za to ne postoje nikakvi dokazi. Preko 90% ljudi koji počine suicid su osobe s dijagonozom nekog mentalnog poremećaja. Nema dokaza da to isto nije slučaj i kod djece s rodnom disforijom. Ona jednostavno trebaju neki oblik terapije koja će ući u srž problema s depresijom, a koja je možda i potaknula pojavu rodne disforije.
Zanimljiv je još jedan podatak vezan za pojavnost suicida. Naime, statistike ukazuju na dvadeset puta veću stopu sucida kod odraslih koji uzimaju hormone suprotnog spola i/ili se podvrgavaju operaciji spola. To se odnosi čak i na Švedsku – zemlju najotvoreniju po pitanju LGBTQI svjetonazora.
Ozbiljan etički problem
Kad se svi ovi podatci uzmu u obzir, možemo zaključiti da se ovdje, u najmanju ruku, radi o ozbiljnom etičkom problemu – primjeni ireverzibilnih postupaka koji trajno mijenjaju život maloljetne osobe, zapravo potpuno nezrele i nedorasle da dade valjan pristanak na nešto takvo.
Ne čudi stoga što se iz krugova etičke struke javljaju apeli za što hitnijim prestankom prakse tretiranja djece hormonima koji blokiraju spolno sazrijevanje, hormonima u cilju promjene spola te operacijama promjene spola kod djece i adolescenata. Apeli su također usmjereni ka prestanku promocije rodne ideologije putem školskih upitnika i zakonskih regulativa.
Kao guske u maglu
Kad sagledamo muke s rodnom ideologijom u kojima se koprca napredni zapad, ne možemo se ne zapitati zašto srljati u nešto čime se prethodnik već pošteno opekao? Počesto čujemo kako moramo djecu učiti da koriste svoju glavu namjesto nekritičkog usvajanja nečijeg mišljenja i svjetonazora. Evo idealne prilike da im na državnoj razini pokažemo kako se to radi.
Katarina Vudjan – Žena vrsna
Foto: Dmitri Popov – Unsplash
