Jedna je supruga i majka napisala ohrabrenje nepoznatoj prijateljici koja nam se javila na portal jer joj je muž ovisnik i teško se nosi s time. Zamolile smo je da podijeli svoje pismo javno kako bi svojim svjedočanstvom o borbi za muža, ohrabrila i druge ranjene žene koje pate u svom bračnom životu. Evo njezina pisma.
Pismo nepoznatoj supruzi
(Za sve žene koje pate u svome bračnom životu)
Draga sestro u Kristu,
bol koja izvire iz tvojih redaka dok pišeš o suprugu čije je srce u okovima grijeha i zla duboko me do srži pogodila. Ako te itko može razumjeti to sam ja – vjeruj mi, znam kako je krvavo teško živjeti s čovjekom protiv kojega se moraš boriti, umjesto da se boriš skupa s njim protiv zla i težine ovoga svijeta. Moj suprug ima problem s alkoholom, drogom, kockom i videoigrama – brojna su se zla obrušila na našu obitelj i vjerujem da ti ne moram opisivati obiteljsku atmosferu koja se stvorila.
Sve znaš i sama. Toliko plača, neshvaćanja, nervoze, napetosti, iščekivanja i straha. Toliko uzleta i padova, manipulacije, maski i lažnih obećanja. Toliko dugova, prodanih i razbijenih stvari, uništenih uspomena. Sram.
Sasvim te razumijem kada kažeš da ne možeš voditi ljubav s čovjekom koji ti se gadi. Za kojega bi najradije da ga nema. I ti su mi osjećaji dobro poznati. Koliko sam se puta u besanim noćima samo ponadala da se moj muž uopće neće vratiti kući i da ću konačno moći početi normalno živjeti sa svojim djetetom.
Znam da tražiš „recept“. Dala bi sve samo da ti netko kaže što moraš činiti. Što je pravilno učiniti. I spremna si učiniti ono što je ispravno, koliko god to tebe koštalo. Zbunjena si i ne znaš kuda i kako dalje. I ja sam uzaludno tražila „recept“, toliko sam očajnički htjela znati što je to što Bog od mene traži.
Svijet je govorio da moram biti odgovorna i otići, ali u meni se stvarao osjećaj muke i krivnje od same pomisli na to da odem. Jer, unatoč svim lošim stvarima, moj je suprug u svojim „svijetlim“ danima imao toliku grižnju savjesti, toliko je puta ridao i stiskao križ u ruci i molio Boga da mu pomogne. Nekoliko se puta pokušao i ubiti jer nije mogao podnijeti bol koju je osjećao, nije mogao podnijeti ni bol koju je nama nanio. Ali uzalud. Zlo je uvijek bivalo jače od njega i svaki je put iznova popustio pod iskušenjem.
Ja sam ispočetka vjerovala da mu mogu pomoći, da sam ja tu da mu pomognem, ali sam na kraju izgubila vjeru. Odlučila sam konačno i definitivno otići jer sam čvrsto i duboko vjerovala da to moram napraviti zbog sebe, zbog djeteta i, na kraju krajeva, zbog njega. Zadnji moj pokušaj pomoći prije odlaska bio je odlazak na duhovnu obnovu kod velečasnoga Suca na Krk. Bila sam već toliko umorna i obeshrabrena da nisam ni očekivala čudo – govorila sam sebi: „Pa, dobro, pokušali smo sve, pokušat ćemo još i to i onda je dosta. Dovoljno sam učinila i dala.“
Vjerujem da Bog svakome u životu pošalje milosni trenutak obraćenja. Trenutak kada shvatiš da i Bogu i bližnjemu moraš dati i više od onoga što je „dovoljno“. I suprug i ja smo vjerovali u Boga, katolici smo, ali nikada nismo osjetili živoga Boga. Ja sam svoj milosni trenutak imala tri mjeseca prije odlaska na duhovnu obnovu – tijekom jedne mise i klanjanja osjetila sam da je živi Bog u crkvi i izlila sve suze ovoga svijeta pred njim, a On mi je uzvratio tolikim mirom i radošću. Molila sam Ga samo za jedno: da i moj suprug osjeti Božju prisutnost i da jednoga dana ozdravi.
Duhovna je obnova trajala tri dana i u ta nam je tri dana Bog jasno i nedvojbeno dao do znanja da je uz nas i da smo mu neprocjenjivi. Otvorio nam je oči i pokazao tko je naš pravi neprijatelj. Moj se suprug ispovjedio kod svećenika koji je imao dar spoznaje, i koji mu je sam rekao sve njegove grijehe. Uz to mu je još dodao da on nije kriv za svoje poroke. Rekao mu je da su alkoholičari i njegov otac i braća i djed i još puno njih iz suprugove obitelji, što je stvarno istina – svi imaju veliki problem s alkoholom. Svi su vječno posvađani. Rekao mu je da su uzrok svemu nepraštanje i gorčina koji već naraštajima izjedaju njihovu obitelj. Stoga ih đavao udara sve na isto mjesto, ondje gdje su najslabiji.
Suprug je dobio i bolesničko pomazanje i tada je stvarno doživio živoga Boga, osjetio je njegovu prisutnost, osjetio je da ga Bog liječi. Ipak, naš je put tu tek započeo. Puno se još predivnih stvari i znamenja, toliko čudesa, na duhovnoj obnovi dogodilo. U cijelu se jednu knjigu ne bi mogli sažeti. Bog nam je samo htio dati znak da je tu, da će biti krvavo i teško, ali da će nas On pratiti na svakome koraku.
A budući da Bog zna našu dušu bolje od nas samih, znao je i koliko je meni potrebna utjeha. Koliko će mi biti potrebna za teška razdoblja koja će uslijediti. Za vrijeme pričesti djevojka koja je sjedila iza mene, cura od nekih 16-18 godina, koju nikada u životu nisam vidjela i koja me nikada u životu nije vidjela, dotaknula mi je rame i rekla sljedeće riječi:
„Gospođo, ja sam Vam samo htjela reći da Vam Isus poručuje da Vi ništa niste krivi, da opraštate sebi svaki dan i da bezuvjetno ljubite svoga supruga. Vaša će ga ljubav ozdraviti. Isus će ga izliječiti.“
Količinu suza koje su propljuštale iz mene i osjećaj mira koji je uslijedio nakon Božje utjehe ne mogu ti opisati.
Djevojka je imala dar proroštva, dar koji Bog daje pojedincima kako bi otkrili svijetu Njegovu volju i kako bi, iznad svega, preko njih ljudima dao svoju utjehu. Zanimljivo je da sam ja devet mjeseci prije toga hodočastila u marijansko svetište sa samo jednom molbom Gospi: da mi pokaže pravi put, da mi otkrije što Bog očekuje od mene i što je ispravno napraviti. Žuljavih i drhtavih nogu od cjelonoćnog hoda do svetišta kleknula sam pred Gospin kip i gorko zaplakala zavapivši:
„Gospe moja, ako ti stvarno nakon svih ovih godina molitve ne želiš moga muža ozdraviti, ako ti stvarno misliš da mene ovaj kalež nikada ne treba mimoići, reci mi barem što da radim. Ja samo želim napraviti ono što je ispravno i ono što Bog želi. Ja ne znam moram li otići od muža ili ne. Molim, molim te, molim te, koliko god da koštalo i boljelo, samo mi reci i pokaži što ja moram.“
Vjerujem da je Gospa preko riječi djevojke na Krku uslišila moju molitvu.
Otada je prošlo skoro godinu dana. Gospa nam je još puno puta pomogla i učinila čuda pred našim očima. To su svjedočanstva za sebe i o njima bih također mogla napisati knjigu. Suprug je ispočetka bio toliko nošen Duhom Svetim, neprepoznatljiv. Toliko ljubavi, vjere, molitve, dobrih djela.
Nažalost, nakon mjesec dana napast je bila prejaka i on je počeo starim putem. Znala sam da će taj trenutak doći jer nije Bog bez veze poslao riječi utjehe. On je znao kakva me kalvarija još čeka i znao je da će me Njegovo obećanje držati, da će mi davati vjeru i nadu. Znao je da ni ja ni suprug još nismo spremni za ozdravljenje i da nas još mora tesati dok se ne naučimo pravoj poniznosti. Ipak, ne mogu reći da je sada sve isto.
Problemi su isti, ali i suprug i ja smo drukčiji. Znam protiv koga se borim. Ne borim se protiv svoga supruga nego protiv sotone, i to prsa o prsa. Đavao je taj koji je uništio obitelj moga muža, koji je njegova djeda, oca i braću poveo putem propasti, koji moga supruga, to divno dijete Božje iz dana u dan napastuje.
Napast je najveća kada treba otići na ispovijed, na pričest, na Misu. Prestrašno je što se sve baš tada ispriječi na putu. Kakve sve strašne kušnje dolaze. Jer sotona vrlo dobro zna što se na misi događa. Svaki put na Misi moj suprug osjeća toliku snažnu bol u ramenu, istu bol koju je osjetio na Krku kada je osjećao da ga Bog liječi. Osjeća živoga Boga koji mu ulijeva snagu i daje mir.
U studenome je napokon odlučio otići u komunu. Izdržao je samo deset dana i vratio se. I to je priča za sebe. Ipak, nismo se obeshrabrili i nastavili smo s borbom. Trenutno odlazi na terapije i čeka da ga prime u rehabilitacijski centar za odvikavanje.
Borba je užasno teška. Udarci zloga podmukli i lukavi. Uvijek udara gdje si najslabiji. Mene na oholost i na misao da sam bolja od supruga, a njega pak na slabost pred porocima i misao da ništa ne vrijedi i da zaslužuje samo smrt.
Ne mogu reći da je lako doći do spoznaje da nije suprug taj protiv kojeg se borim. Svaki dan iznova ja počinjem borbu sa svojim napastima i molim Isusa da mi da snage i da mi pokaže kako se to BEZUVJETNO LJUBI nekoga tko zadnji kruh iz kuće odnese i ostavi te gladnim, a onda te uz to još naziva pogrdnim imenima.
Imaš pravo kada kažeš: „Kako voditi ljubav s nekim koga ne podnosiš?“. Mi to stvarno ne možemo. Ja ne mogu voljeti takvoga čovjeka. Ne možeš ni ti. ALI ISUS U TEBI MOŽE.
Isus voli tvog supruga sada i u ovom trenutku, voli ga iako psuje i viče, iako nema ljubavi za one koji bi mu trebali biti najmiliji, iako bi sve dao za ekipu i provod, a ništa za svoj dom. Isus ga i takvog voli i želi ga spasiti od đavolskih ralja.
I duboko vjerujem da to može učiniti. Tebi je dao baš tako težak križ jer vjeruje da ga možeš ponijeti.
Kako misao kaže: „Bog daje najteže bitke najhrabrijim borcima.“ Ne boj se. Isus zna da ti to možeš ponijeti i podnijeti, ali ne sama, već zajedno s Njime. Naš je Svevišnji zajedno s tobom u svakome tvome križu i zove te da pođeš na put svetosti. Imaš pravo, bilo bi tako lijepo otići, ili još bolje, da ne bude grižnje savjesti – bilo bi tako lijepo da tvog supruga više nema i da možeš voditi normalan obiteljski život, da možeš konačno osjetiti toplinu obiteljskoga gnijezda. Ali Bog ne želi da bježimo od križa, on traži da ga zagrlimo onako kako je Isus učinio. Bog želi da pođeš putem svetosti i da iz ljubavi prema suprugu i prema Njemu poneseš taj pregorki križ koji ti je bez pitanja natovaren na leđa.
Sjeti se, zlo nije nikad od Boga. Zlo u tvojoj obitelji rezultat je djelovanja sotone. Ali Bog ponekad dopušta zlo kako se ne bismo uljuljkali u svojim mediokritetima i kako bi nas istesao i učinio svetima. Zato budi iznad svega ponosna što za Isusa nosiš toliko velik križ i neka te uvijek drži čvrsta vjera da se Bog iznad svega želi proslaviti u tvom životu i u životu tvoga supruga.
Kako rekoh, točan recept nemam. Osim toga da treba od Boga tražiti milost da ti da dovoljno ljubavi jer sami ljubav ne možemo naći. Naš Nebeski Otac djeluje na bezbroj različitih načina. Možda će od tebe tražiti da se privremeno makneš od supruga, da i dalje moliš i činiš žrtve za njega, ali da mu daš do znanja da će te izgubiti ako nešto ne poduzme. Možda će te tražiti upravo suprotno, da ostaneš pokraj supruga i da ga na neki drugi način podigneš iz blata, stazama koje su samo Bogu znane.
Ja ti točan recept ne mogu dati jer su putevi Gospodnji zbilja nedokučivi, stoga moli Boga da ti da milost da spoznaš kojim točno putem moraš poći. Jedno je sigurno: potrebna je nadnaravna ljubav da bi tvoj suprug ozdravio, a ja vjerujem da mu je Bog preko tebe želi pružiti jer Bog djeluje preko ljudi.
Tebe je izabrao za uzvišeni zadatak obraćenja jedne nesretne duše koja nije mogla podnijeti ispraznost i zlo ovoga svijeta i koja je odgovor potražila na krivome mjestu. Zlo koje tijekom života doživimo zna toliko stvrdnuti srce i stvoriti teške oklope oko njega. Moli se da ti oklopi puknu i da tvoj suprug proplače.
Kada ti bude najteže, a bit će ti sigurno teško, otvori Bibliju. Nebrojeno će te puta Bog preko svoje Žive Riječi utješiti. Pokušaj u trenutcima praznine ponavljati neki zaziv koji ti najviše odgovara (meni primjerice puno pomogne zaziv: „Gospodine Isuse Kriste, učini srca naša po srcu svome.“). Pokušaj što češće slušati duhovne pjesme. Možda koja dotakne tvog supruga. Ako imaš priliku, otiđi na neku duhovnu obnovu zajedno sa suprugom, ako ga uspiješ nagovoriti: ne znam gdje ti je najbliže, ali ima toliko predivnih duhovnih obnova na kojima se događaju prava obraćenja i čuda. Ne mora značiti da će imati efekta na supruga, ali sam sigurna da će tebi dati snage za dalje.
Ostani hrabra jer zbilja jesi hrabra! I budi ponosna na sebe jer si unatoč svemu bila toliko nesebična i spremna progutati toliko toga. Još jednom, ja ti ne mogu savjetovati konkretne korake – otići ili ostati, dati ultimatum ili ne. Ali ti mogu reći ono u što sam sigurna: da te dragi Bog voli i da je tebi, miljenici svojoj, povjerio jednu jako napaćenu i nesretnu dušu i da se kroz tvoj život i život tvoga supruga On želi proslaviti! Kako reče jednom pater Glogović: „Sveci ne žive danas po samostanima. Sveci su na najneuobičajenijim mjestima. Pođite u zajednicu Cenacolo i susrest ćete prave svece.“
Voljela bih ti dati vjeru i snagu jer toliko suosjećam s tvojom boli. Tješi me što znam da je Bog uz tebe i da će uvijek biti tu da obriše tvoje suze i da te zagrli. Vapi mu i moli ga da ti da milost da osjetiš Njegovu utjehu i blizinu, unatoč praznini koja te tišti. Nadam se da ti je moje svjedočanstvo barem malo pomoglo i vjerujem da ćemo jednoga dana obje pisati retke vlastitih dovršenih svjedočanstava o tome kako se Bog u našim životima proslavio. Dotada neka te prati Božji blagoslov, neka ti da snagu za tešku i grčevitu borbu protiv najvećega neprijatelja ljudskih duša i neka oslobodi od zla tvoju obitelj!
Puno te pozdravljam, molim se za tebe i šaljem ti sestrinski zagrljaj,
tvoja sestra u boli i križu, ali i u radosti spasenja.
Anonimno – Žena vrsna
Foto: Pexels
