Nakon što smo kroz Sveto pismo doživjeli stvaranje i građenje čovjeka i jednake mu „pomoći“, dolazimo do onoga najvažnijeg: do susreta. No da bismo mogli doživjeti susret u punini i dubini, kao što su ga i njih dvoje doživjeli, valja nam se prisjetiti „početka“ ove gradnje.
Ograničenja nam daju slobodu
Sve je počelo s Božjim promatranjem čovjeka, koje je pokazalo da je slab, krhak, i da bi vrlo lako mogao nestati, umrijeti (i to sve još prije zmije, drveta, jabuke i ostalih peripetija, koje slijede „tek“ u trećem poglavlju). Tada Gospodin „biva nadahnut“ sagraditi ženu, sagraditi je s ciljem. Taj pak cilj ženu definira, tj. ograničava (lat. de-finire = o-graničiti), ali ujedno i oslobađa. To je paradoks kojeg se u vjeri najviše bojimo i najmanje ga razumijemo, a tako je prirodan i božanski čovječan.
Ograničenja daju slobodu, jer su preduvjet da susretneš drugoga i u tome susretu nadiđeš samoga sebe. Ta ne možeš sebe nadići ako „samo“ ostaneš sam sa sobom. Žena nije stvorena bez cilja, bez svrhe, ona nije (i ne mora biti) „slobodna“ od svoje svrhe. To bi bila laž! Naše pak društvo zagovara neki apsurdni pristup životu po kojem se želi biti pobjednik i prvi, ali da se ne osjeća obveza da prvi dođeš na cilj, a to je „prijevara“ (i to je ono što nas čeka u trećem poglavlju). Svi bismo mi zlatne medalje „pošto-poto“, ali ako želiš medalju, moraš biti najbrži, ali ne smiješ napraviti „prijestup“. Nema prečaca do medalje! A žena je sve, samo ne „prečac“!
Trenutak koji preobražava Adama i Evu
I sad dolazi i taj trenutak: „the moment“. To je s jedne strane trenutak „dovođenja“ žene, ali s druge, to je i trenutak Adamovog buđenja. Ili još bolje, to je trenutak u kojem se u Adamu budi novi Adam. Važno je ovdje na kratko zastati i proširiti znanje hebrejskog. Jako je zanimljiv ovaj glagol „dovesti“, koji često biva protumačen kao da je žena podređena muškarcu, nekakva stvar, predmet i sl. Zapravo ovdje se radi o glagolu בוא (ba’a(h)) što znači „doći“, ali ovaj glagol se nalazi u jednoj posebnoj formi, koja se zove hifil, a ta forma pokazuje „uzročno“ značenje (u ovom slučaju „dovesti“).
Možda zvuči komplicirano, ali nije. Evo primjera. U indikativu glagol „kupiti“ znači upravo to „kupiti nešto npr. u dućanu“. Ali ako taj glagol u hebrejskom stavimo u hifil onda on znači „učiniti/uzrokovati da kupi“. U našem slučaju glagol zapravo veli: „i učinio je da dođe“, tj. „doveo ju je“ Adamu. Iz toga slijedi kako pisac prikazuje Boga kao uzrok radnje (susreta), ali nije neki „rukovoditelj/manipulator“ toga događaja.
Spolnost govori puno više od sebe
Kada svemu tome dodamo i činjenicu da izraz „doći k“ u hebrejskom predstavlja jedan od sinonima za spolni odnos, otkriva se cijela dubina priče. Adamu je nedostajala spolnost, a kroz nju ga je Bog učinio prorokom. A to i je bit spolnosti, jer je spolnost govor koji govori puno više od sebe. Gledajući izvanjski, spolni čin jest neka vrsta tjelesne masaže ili podražaja, ali gledati izvanjski nešto čija je bit „ući u drugoga“ i „uzajamno se prožimati“ jest totalno kontradiktorno. Adam, kada doživi Evu, ne vidi u njoj neko „tijelo“, ne vidi čak ni „samo“ drugu osobu, nego vidi Božje djelovanje. To što mu Eva čini svojim dolaskom jest samo izvanjski prikaz svega onoga nevidljivoga što Bog radi.
A taj susret ima neke bitne posljedice o kojima ćemo, naravno, drugi put.
Fra Mate Kolak (rimski grobar) – Žena vrsna
Foto: Rainier Ridao – Unsplash
