Baš kao i svi ostali zaposleni muškarci, ako želim prisustvovati misi tijekom radnoga tjedna, moram birati između rane mise u svojoj crkvi i onoj podnevnoj u crkvi pored mjesta gdje radim. Uživam kada vidim svoje kolege na podnevnoj euharistiji i u oduševljenju zbog žrtve koja dolazi u prvom redu iz odluke da se na trenutak zapostavi posao i to vrijeme posveti direktno Bogu. Međutim, na jutarnjoj misi imam veliki blagoslov da me kršćanskoj mudrosti poduče tamošnje majke s malom djecom.
Ranojutarnja misa u društvu majki
Moja župa sv. Jeronima poznata je kao jaka društvena zajednica koja djeluje kao pomalo strogo kršćanska zajednica. Mnoge obitelji žive u neposrednoj blizini crkve. Tijekom radnoga tjedna na misu dođe i 10 do 15 majki. Većina ih dođe s jednim djetetom, no neke povedu dvoje ili troje djece, jedno u nosiljci, drugo u kolicima, a treće trčkara oko njih. Ako obitelj obrazuje djecu kod kuće, ponekad se starija djeca također ustanu ranije i pomognu majci.
U većini župa postoji nekoliko ovakvih majki, ne nužno uvijek iste majke na svakoj misi. U većem gradu gdje ima mnogo župa i ljudi se organiziraju na razne načine da dospiju na misu koja im odgovara, ovakve majke s djecom uskoro se upoznaju i formiraju pomalu tajno udruženje istinskog katoličkog predanja.
Odgoj u kršćanskom duhu
Odgajan sam u duhu kršćanske mudrosti, u prvom redu od oca koji često nije bio prisutan, što je pomalo i paradoksno. Ove su majke većinom domaćice iako neke od njih imaju i poslove izvan kuće. Poanta je u tome što njihovi supruzi nisu inzistirali na tome da njihove supruge odlaze na posao s punim radnim vremenom kao što mnogi rade. Oni su spremni prihvatiti brigu i povremeno veliku žrtvu koja dolazi s podizanjem obitelji na jednoj plaći. Zapravo, otac je vrlo plemenita osoba u našim životima. Majka i otac zajedno svjedoče kako su djeca prioritet nad bogatstvom i sigurnošću.
Majčina hrabrost
Osim toga, poučen sam hrabrošću svoje majke. Važno je naglasiti da je to hrabrost koja nadilazi osjećaj obaveze. Kakva je to hrabrost? Jutarnja je misa temeljito organiziran čin koji majka uspijeva postaviti na početak dana tijekom životnog razdoblja koji se neminovno odupire organizaciji. Njezina prisutnost na misi ravna je bitci za teritorij, a posvećenje i pričest podizanju zastave.
Poniženje kao blagoslov
Da bi uopće stigla na misu, majka se morala hrvati s djetetom da bi promijenila pelenu, a nakon toga s još nekoliko njih. Ili je morala moljakati i nagovarati ih da se obuku. Zimi postoje slojevi odjeće koje je muka oblačiti znajući da ćemo ih za sat vremena opet skidati. Uvijek je prisutan zakon kućnog nereda.
Njezina je muka još i veća. U crkvi će zimi biti hladno, a ljeti vruće. Vrlo će vjerojatno propovijed biti mlaka; bit će zahvalna ako ne govori o tome da se žene ne smiju množiti kao zečevi ili da ne širi herezu poput one oko koje je raspravljala s prijateljem protestantom. Ne smijemo previditi ni ono poniženje kada se u javnosti često pojavi ne baš potpuno dotjerana (u smislu da se odrekla visokih potpetica i ruža, kao u reklami za abortus).
Koji je smisao odlaska na misu?
Povrh svega javlja se neprestano poniženje koje uključuje „glavnu predstavu“, razlog zašto je uopće na misi, da bi se molila i slavila Boga. Njezina su djeca nemirna ili je stalno nešto zapitkuju. Ne mogu sjediti u miru te stalno trčkaraju. Mora ih izvesti u sakristiju. Tamo će sjesti i zabavljati najmlađe dijete iako jedva čuje misu. Daleko je to od savršene romantične slike mirnog zajedništva s Bogom. Koji je smisao svega toga? Nije joj čak ni jasno napreduje li u ičemu.
Milost se zadobiva sakramentom i voljom
No njezina postojanost dokazuje važnu istinu zbog koje s vremenom postaje „mučenica“ ili svjedok. Ostali o takvim istinama čitaju u knjigama, no ona ih barem uči na konkretnom iskustvu. Utjeha u molitvi nije važna. Dajemo se Bogu svojom voljom, a ne maštom. Milost će zasigurno zadobiti objektivnim značenjem sakramenta i vjerničkom subjektivnom voljom da je primi.
Duhovna lađa ponosa
Da bi ujutro samo stigla na mjesto milosti, ona stoji pored križa zajedno s Marijom i postaje poput nje „duhovnom lađom, lađom ponosa“. Ona ne može osjećati milost koju dobiva na misi i koja protječe od nje na njezinu obitelj, rodbinu, prijatelje i molitvene nakane, ali prakticirajući svoju vjeru, ona vjeruje da je tome tako.
Živimo u društvu u kojem se ljudi boje bilo koga hvaliti (u privatnom životu) bojeći se da će izgledati kao da kritiziraju sve ostale. To dobro znam. Stoga, budimo jasni: postoje majke koje žele stići na misu tijekom radnoga tjedna, ali ne uspiju ili one koje su pokušale pa im ne ide. Isto tako, postoje obitelji u kojima bi majka vrlo rado ostala kod kuće, ali ne može ili u svojoj savjesti pred Bogom vjeruje da može i da treba raditi puno radno vrijeme. Ne kritiziram svoju braću i sestre nimalo.
Plaća je kod Gospodina
Umjesto toga tvrdim da je na stvari neobična logika jedne parabole. Sjetite se radnika koji su unajmljeni posljednji, ali su primili istu plaću kao oni koji su nosili teret cijeloga radnoga dana. Da, postoje različite razine milosti, no u paraboli postoji nešto važnije od same razlike u vremenu. Tko zna kako će Gospodin uzvratiti svojom velikodušošću?
No, ove su majke na misi superheroji svoje vjere, kao i one koje nisu na misi. U to sam siguran.
Michael Pakaluk – LifeSite News
Prevela: LR
Foto: TeiTo
